Da li guvernadurstvo u Crnoj Gori jos uvijek postoji? Ni jedan dokument o ukidanju ne postoji !

Momir Markovic,jedan od malog broja autora (neistoricara) koji se bave izucavanjem crnogorskih ratova, opet, ne dijeli misljenje nekih istoricara o ulozi pojedinaca u pripremi zemlje za odbranu od turskog napada 1756,godine i vise od njih govori o vojnickim podvizima i ucincima guvernadura Stanislava Radonjica tokom tada vodjenih borbi. Tako, za razliku od Jagosa Jovanovica, koji kaze da je mitoropolit Vasilije bio taj koji je “organizovao katunska plemena za borbu”(Op.cit,str.128), Markovic pise da je Stanislav Radonjic, nakon zahjeva Ahmed-pase od 5.novembra 1756. godine, da mu Crnogorci posalju delegaciju i po njoj harac u Gacko, “sazvao zbor na kojemu je odbacen turski zahtjev”(Momir M.Markovic:Crnogorski rat, Podgorica 2006, IV izdanje, str.111).
Markovic, takodje, pise da je Stanislav Radonjic na tom zboru navodno rekao: “Draga braco, ostavimo u ruci svemoguceg cio tok ove buduce bitke i sa njegovom nepobjedivom pomocu idemo pod zastavu svetog krsta za cast i slavu hriscanske vjere, za odbranu nase otadzbine, zena, djece i uopste slobode nase, da sretnemo i suprotstavimo se zajednickom napadacu neprijatelju nasem svakodnevnom i djavoljem otomanskom rusitelju koji sada kao sto sami vidite, opkolio je sa svih strana zalosnom krunom nasu dragu otadzbinu i misli da ugasi svoju varvarsku zedj nasom krvlju i da nas pogubi sve, da (srusi) nase crkve i manastire, da ogadi nasu pravoslavnu vjeru, da poturci nase zene, sestre i nejaku djecu. Ono sto se od nas trazi da uradimo u ovoj velikoj nuzdi i jadu, jeste da svi vido najmanjega treba da hrabro prolijete vasu krv na djedovsku zemlju, da bi odbranili nasu slobodu. Uzdam se u pomoc Svevisnjeg da ce nas ojacati i dati snage nasoj vazdasnjoj crnogorskoj hrabrosti da cemo pokazati sa neustrasivoscu koliko su krepke nase snage, kao sto su uvijek u proslosti nasi preci pokazivali”(Isto,str.111-112. Autor je ovaj tekst, kako i sam navodi, uzei iz “Istorijskih zapisa knj.XVII,str.317).

Markovic jos dodaje:”U bici (na Kcevu, u kojoj su Turci bili porazeni) je, po svemu sudeci, tesko ranjen i sam glavnokomandujuci turske armije. Prema nekim izvorima on je cak i poginuo i njegova smrt je pripisivana u podvig crnogorskom komandantu Stanislavu Radonjicu”.

Svoju verziju ratnih zbivanja u Crnoj Gori krajem 1756.godine i uloge koju je guvernadur Stanislav Radonjic u njima imao nudi i Istorija Crne Gore.
U toj knjizi se, na tu temu, kaze:”Pod komandom guvernadura Radonjica, Crnogorci su davali ogorceni otpor Turcima. Narod je sam palio svoje kuce i sve sto je neprijatelju koristilo. Uporni otpor Crnogoraca, velike jesenje kise i snijeg primorali su Turke na povlacenje. Ovo je bio veliki moralni uspjeh Crnogoraca, Turci nijesu pretrpjeli vojnicki poraz, ali je narodno predanje pretvorilo ovaj nerijeseni ishod u veliku pobjedu. Prvi put se jedna turska ofanziva na Crnu Goru neslavno zavrsila. Jedan domaci izvor, nastao mjesec dana poslije dogadjaja, pisan na Cetinju 28.januara 1757. godine, koji je bez sumnje inspirisao guvernadur Radonjic, govori o velikoj pobjedi Crnogoraca. Po dokumentu, prvi heroj bitke bio je guvernadur Radonjic, kojemu se pripisuje da je pogubio samog cehaju. Svuda u susjednim zemljama odjeknula je vijest da su Turci pretrpjeli tezak poraz u Crnoj Gori”(Istorija Crne Gore, str.344).

Isto kao sto ni drugi autori ne objasnjavaju na cemu temelje svoje ocjene ove nesumnjive crnogorske drame, ni ovi istoriopisci se ne opterecuju ociglednim logickim neskladom izmedju ocjena o “nerijesenom ishodu” pomenute bitke i prvom slomu jedne turske ofanzive na Crnu Goru (“neslavno zavrsila”), kao i izmedju ocjena da je prica o velikoj pobjedi Crnogoraca fakticki plod maste guvernadura Radonjica (on ju je “bez sumnje insprisao”),(autori ocigledno ne shvataju znacenje reci “biti inspiracija,inspirisati,nadahnuti, - F.R), i da je vijest da su turci pretrpjeli tezak poraz u Crnoj Gori odjeknula u susjednim zemljama.

No i da nije tako, opet bi se po guvernadura sve isto zavrsilo.

Ni to sto je, uz vladiku Vasilija, bio “NAJPOZNATIJI CRNOGORAC VAN GRANICA SVOJE ZEMLJE”, ni cinjenica da je bio licnost koja U VEOMA KRATKOM VREMENSKOM RAZMAKU RAGOVARA SA AUSTIJSKOM CESARICOM MARIJOM TEREZIJOM, RUSKOM CARICOM JELISAVETOM I RIMSKI PAPOM BENEDIKTOM XIV, NI KOMANDOVANJE CRNOGORSKOM VOJSKOM U POBJEDONOSNOM RATU s vojskom bosanskog vezira 1756. godine, nece serdara i guvernaddura Stanislava Radonjica zastititi ni od mitoropolitove ocjene da mu je guvernadurstvo dato da bi se odvojio od svog “prirodnog spijunstva”, ni od saglasnosti crnogorskih istoricara s tom “zlobnom ali tacnom” ocjenom . Nece ga spasiti ni prokletstva koje ta ocjena implicira, a iskazuje se, pored ostalog, i kroz pitanje koje njegovom unuku, guvernaduru Vuku Radonjcu, na saslusanju 1818.godine, postavljaju crnogorski glavari:”Pitamo te, po cemu se nazivas najstarija familija, jer mi ne znamo, i otkud ti je to gospodstvo, sto ga hoces vr svakojega Crnogorca i Brdjanina? No mi znamo, odkada je uljeglo to ime u tvoju kucu na Stana, tvojega djeda, za nasu nesrecu i koliko je izgubio svome narodu, a to, zasto je smjutio i otlucio sve milosti, koje bjese darova Dvor rosinski ovomu narodu na predstavlenjije svetpocivsega gospodina Vladike Vasilija.To je najprvi zli pocetak od sramote narodu od tvoje kuce”(Dusan D.Vuksan: Kad i kako je ukinuto guvernadurstvo u Crnoj Gori, “Zapisi”,XVIII/1937.str.6).
Vec pominjani pokusaj Dusana Vuksana, u fosnoti navedenog teksta, da Stanislava Radonjica “odbrani” od ovakvih ocjena crnogorskih glavara, tvrdeci, kako je vec receno, da je Stano “bio vrlo dobar covjek”, kojega je mitropolit Vasilije “vodio sa sobom u Rusiju”, a kad bi “sam odlazio van zemlje ostavio je Stana, da upravlja narodnim poslovima”, nece uticati na konacni sud crnogorske istoriografije o ovom guvernaduru. I na Stana se, kao i na ostale guvernadure Radonjice, odnosi vec pominjana famozna Tomanoviceva ocjena, koju ponavljaju Dusan Vuksan (smatrajuci je tacnom) i Risto Dragicevic (bez komentara), da je “guvernadurica”, pecina u Cetinjskom manastiru, jedini spomen sto su ga guvernaduri Radonjici u Crnoj Gori za sobom ostavili. (Pri tom niko i ne pomislja da je “guvernadurica” osuda vladikama i mac srama “duhovnim” glavarima koji jos uvijek visi nad imenima i glavama svih njih, pa i svim njihovim istomisljenicima – F.R).

Koliko god bile negativne i NEUTEMELJENE, ovakve ocjene nijesu ono najzanimljivije sto crnogorska istoriografija nudi o guvernaduru Stanislavu Raodnjicu. Zanimljiviji od tih ocjena je izostanak njenih odgovora na neka LOGICKI NEZAOBILAZNA PITANJA.

- Tako, na primjer, nije jasno zasto se niko od crnogorskijh istoricara, od vremena kad je pomenuta mitoropolitova “zlobna ali tacna” ocjena izrecena i unesena u oficijelna crnogorska istoriografska “stiva”, nije zapitao mogu li takve ocjene stajati uz licnost koja je “pokrivala” toliko vaznih funkcija u Crnoj Gori svoga doba?
-Jednako nije jasno zasto niko od crnogorskih istoricara nije postavio pitanje kako je mitoropolit Vasilije, kao “vidovit i sposoban strateg”(Dragoje Zivkovic:Op.cit.str.177), na tako visoku funkciju kakva je guvernadur (koja je, uz vazne spoljnopoliticke poslove i predsjedavanje najvisim sudskim organom u zemlji, znacila i poziciju komandanta crnogorske vojske), mogao da “postavi” toliko problematicnu osobu?
- Kako to da se niko iz redova crnogorskih storicara nije zapitao otkud mitropolitu Vasiliju ideja, i pravo, da jednom “prirodnom spijunu” povjerava svoj “politicki plan” o formiranju crnogorskog puka od 1.000 ljudi u Rusiji, odnosno obnovi “vaseg principata crnogorskog”, a onda mu jos i nudi da dodje u Rusiju s glavarima i ljudima “ koji ce biti u polk”, s tim da on (guvernadur) zajedno s njim (mitoropolitom) ide “za imbasadure k visocajsemu dvoru u Piterburh da primimo kufermaciju za vjecnu nasu slobodu i privilegia da vi idu svake godine plate, ne samo vama glavarima, no i svemu obstestvu na soderzanije vojsk nasego naroda”, te da li je to, ili nesto drugo, stvarni razlog zbog kojeg crnogorski glavari, na zboru odrzanom 25.marta 1757.godine u Ozrinicima, donose odluku “da ce vladiku Vasilija i majora Sarovica ako se vrate u Crnu Goru ubiti (i) konfiskovati im svu imovinu da plate harac koji su duzni”?(Istorija Crne Gore, str.346-347).
- I kako to da se niko iz redova crnogorskih istoricara ne zapita o kakvoj je zemlji rijec, pa makar bila i njihova, u kojoj je moguce da licnost tako sumnjivih kvaliteta, kakva je po ocjeni nauke kojom se bave bio Stanislav Radonjic, postane tako mocna i uticajna da izdjejstvuje i formalnu podjelu vlasti sa inace neprikosnovenim mitoropolitom i dodje do “polovine pecata”, a to znaci i prava VETA na svatku odluku s kojom nije saglasan, buduci da je neki akt mogao “biti pecatom osnazen” tek s pristankom obije strane, sto je bio “cist znak gotovo podjednake vlasti”?(Risto J.Dragicevic:Guvernadduri u Crnoj Gori 1717-1830,str.24).

Ko je dakle, Stanislav (Stano) Radonjic s Njegusa: “mletacki covjek”, kojega mitorpolit Vasilije imenuje za guvernadura “da bi ga na taj nacin odvojio od njegovog prirodnog spijunstva”, ili “znameniti” serdar koji svojim diplomatskim umjecem, vojnickom hrabroscu i mudrim sudovanjem daje snazan pecat razvoju Crne Gore pocetkom druge polovine 18.vijeka?


Ni to sto je, uz vladiku Vasilija, bio “NAJPOZNATIJI CRNOGORAC VAN GRANICA SVOJE ZEMLJE”, ni cinjenica da je bio licnost koja U VEOMA KRATKOM VREMENSKOM RAZMAKU RAGOVARA SA AUSTIJSKOM CESARICOM MARIJOM TEREZIJOM(i dobija orden, a gdje je inace u KURTOAZNOJ AUDIJENCIJI-tek-tako), RUSKOM CARICOM JELISAVETOM I RIMSKI PAPOM BENEDIKTOM XIV, NI KOMANDOVANJE CRNOGORSKOM VOJSKOM U POBJEDONOSNOM RATU s vojskom bosanskog vezira 1756. godine, nece serdara i guvernadura Stanislava Radonjica zastititi od “istoriopisaca” koji po zadatku “tumace” ulogu ,kako Stanislava, tako i svih drugih guvernadura Radonjica.(F.R.)
( I odista, koliko je bilo guvernadura iz porodice Radonjic?)

NI U JEDNOJ”UPOREDNOJ STVARI” ZA RADONJICE I PETROVICE NE VAZE ISTI KRITERIJUMI

...Kritikujuci takav metod u postupcima crnogorskih istoricara, Dragutin Papovic kaze:
“Njihov princip u odmjeravanju guvernadur – mitropolit je sljedeci:
-guvernaduri su saradjivali s Austrijom zarad licnih interesa, dok su mitropoliti saradjivali s Rusijom zbog dobrobiti Crne Gore,
- kada guvernadur podbaci u odbrani zemlje, to je odraz njegove nesposobnosti, a kad Petar I izgubi Boku, to je zbog volje velikih sila,
- kad guvernadur zeli da preuzme vlast, to je izdaja zemlje, a kada Petrovici prisvajaju drzavni novac za sebe i svoju porodicu to je legitimno i u drzavnom interesu”(Dragutin Papovic:”Istorija lojalnih” podgorica,”Monitor”,br.912, 11.april 2008.str.49).


U jednoj od brojnih pretpostavki – da ni u jednoj “uporednoj stvari” za Radonjice i Petrovice ne vaze isti kriterijumi – bolje od ostalih govori primjer pisanja autora “Istorije Crne Gore”, koji na izmisljenu pricu o jednom postupku guvernadura Jovana Radonjica reaguju tako sto ce ga osuditi za kukavicluk, a na bijeg mitropolita Vasilija iz zemlje uoci sudbonosne bitke s Turcima reaguju tako sto ce to oznaciti za drzavnicku mudrost najviseg ranga. Konkretno, u pitanju je bio toboznji pokusaj guvernadura Radonjica da, kroz pjesmu u kojoj velica svoje junastvo u bitkama na Martinicima i Krusima, prikrije svoj “los polozaj u zemlji”. Naspram te price o guvernaduru Jovanu Radonjicu, kome se spocitava pogresna obavijestenost o tome gdje se u Crnoj Gori stice slava(kako kazu autori pomenute knjige Stanojevic i Vasic:”slava se u Crnoj Gori nije sticala golom pjesmom,nego je pjesma kitila slavu stecenu na bojnom polju”) - mada je guvernadurova referenca “bojno polje” bila jaca nego kod svih crnogorskih mitropolita njegovog doba zajedno – stoji prica o mitropolitu Vasiliju, koji je, u trenutku “kada se smrtna opasnost nadvila nad Crnom Gorom”, utekao iz zemlje “krisom 'da nitko ne zna' “(Istorija Crne Gore, Titograd 1975,knj.III,tom I, str.452.)

Taj mitropolitov postupak, po ocjeni koja se nudi u pomenutoj Istoriji Crne Gore, ne samo sto nije za osudu, vec je primjer razumnog ponasanja!
Konkretno, autori te knjige kazu::”Kasnije, istoricari mu nece oprostiti ovaj korak, smatrajuci da se kukavicki ponio i uplasio za svoju bezbjednost. Vasilije nije bio kukavica, ali u tom trenutku nije mogao drugacije postupiti. Izmedju turskog koca i mletackog otrova njemu nije preostajalo nista drugo nego da u najvecoj tajnosti napusti zemlju”.
Amnestirajuci mitropolita za bijeg s bojnog polja, dvojica autora, dakle, ne samo sto pokazuju sklonost koriscenju dvostrukih mjerila kad su Radonjici i Petrovici u pitanju, nego otvoreno, cak i grubo, demantuju sebe same.
Takvim postupkom, naime, oni ipak priznaju da se slava u Crnoj Gori ne mora bas uvijek sticati na bojnom polju, ili makar da to pravilo ne vazi za sve (pogotovo ne za mitropolite).

O tome sto je “bilo preostalo” guvernaduru Stanislavu Radonjicu i drugim Crnogorcima, koji su u sudbonosnom casu, umjesto da napuste zemlju “krisom da nitko ne zna”, pohitali u susret vojsci bosanskog vezira (i pobjedili je) istoriopisci nista ne kazu. Ne bave se, takodje, ni pitanjem, sto bi s Crnom Gorom bilo da je i guvernadur
Stanislav Radonjic, kojim slucajem, posao istim (mitorpolitovim) stopama, tj. u zelji da joj “olaksa polozaj” ostavio zemlju vojsci bosanskog vezira na milost i nemilost?

Istoriopisci daju sebi za pravo da ocijenjuju i da pisu poslije ovakvih dogadjanja, da su guvernaduri sujetni ,vlastoljubivi i obuzeti zeljom da sopstveni interes pretpostave opstem i zajednickom interesu, dok vladike (Petrovici) i kada bijeze pred opasnoscu koja preti zemlji, cine to zbog dobrobiti Crne Gore!

Neki autori, medju kojima osobito oni angazovani na izradi fundamentalnih enciklopedijskih odrednica, kasnije publikovanih u separatu Crna Gora i Crnogorci, u iznenadnom mitropolitovom napustanju zemlje prepoznace nesto jos vise i mnogo vaznije od onoga sto u tome nalaze drugi autori – izuzetno koristan cin.
Naprosto, oni kazu:”Pred opasnoscu, kad pomoci nije bilo niotkud, vladika Vasilije 2.XI 1756. napusta Crnu Goru kako bi joj olaksao polozaj”(Crna Gora i Crnogorci, Separat iz druge i trece knjige Enciklopedije Jugoslavije, Podgorica 1999,str.165).

PO CIJIM ZAKONIMA JE GUVERNADURU/RADONJICIMA SUDJENO?


U osmoj tacki odluke Senata crnogorskog, od 4.januara 1832.godine, pise da “ako bi se nasao koji Crnogorac ili Brdjanin da se stane protiviti ovomu viserecenomu..., koje smo mi odredili i OSUDILI PO CARSKIJEM ZAKONIMA....”

Problem s ovom tackom nije ni samo, ni najvise u tome sto sadrzi prijetnju onima koji bi se eventualno solidarisali s prognanim Radonjicima. Prijetnja je bila realna, a mitoropoliti su ne jednom pokazali da u takvim prilikama ne prastaju.
Problem je u tvrdnji da je presuda Radonjicima izrecena po “CARSKIJEM ZAKONIMA”, jer Petar II Petrovic, u svom pismu Jeremiji Gagicu (Ruskom konzulu u Dubrovniku -F.R) od 6.januara 1832.godine, dakle samo dva dana poslije usvajanja odluke Senata, pise da je “bivsi guvernadur sudjen ' po zakonima nasijema' (“ “).
Moguce implikacije ove razlike u tumacenjima po kojem(CIJEM ZAKONU) je Radonjicima sudjeno, od SUSTINSKOG SU ZNACAJA.
Tako, ako se bivsem guvernaduru sudilo po “zakonima nasijema”, a u odluci Senata pise da mu se sudilo po “carskijem zakonima”, to znaci da to visoko tijelo crnogorsko, u cijem radu ucestvuje i mitropolit, ili iz neznanja brka “nase” i “carske” zakone, ili ruske (carske) zakone zaista smatra crnogorskim (sto bi impliciralo svijest da je Crna Gora u stvari ruski dominion i da Crnogorcima pored ruskih nijesu potrebni jos i vlastiti zakoni), ili se u namjeri da svojoj odluci PRIBAVI “AUTORITET” - SLUZI NEISTINOM!

Osim toga, ako senatori crnogorski brkaju “nase” i “ruske” zakone, ili im je svejedno po cijem ce zakonu, “nasem” ili “ruskom”, suditi CRNOGORSKOM guvernaduru, onda se moze pretpostaviti KOJU, KAKVU I CIJU PRAVDU postulira njihova presuda.
Ako je pak, Senat bivseg guvernadura osudio po “carskijem zakonim”, ne pitajuci se otkud mu pravo da se u svojoj zemlji, u rjesavanju vlastitih problema, sluzi TUDJIM ZAKONODAVSTVOM, onda je to odricanje od onoga do cega je Crnoj Gori najvise stalo – slobode i nezavisnosti.
I znaci jos da je to tijelo, postupajuci tako, jer tezeg oblika PODREDJIVANJA SVOJE ZEMLJE DRUGOME od onog koji je tim cinom ono samo pocinilo, nema.

Ako se bivsem guvernaduru odista sudoio po “carskijem zakonima”, a Petar II Petrovic kaze da je sudjenje obavljeno po “zakonima nasijem”, onda je to NESTO MNOGO TEZE od pukog neznanja i laznog predstavljanja i znaci, u najmanju ruku, ne samo da on ne govori o stvarima onakvim kakve su bile, nego i DA SVJESNO POKUSAVA DA PRIKRIJE VLASTITU ODGOVORNOST ZA PREDAJU CRNOGORSKE UPRAVE I SUDSTVA DRUGOJ DRZAVI , OPTUZUJUCI PRI TOME DRUGOGA ZA “VELEIZDAJU”.

Crnogorska istoriografija, time sto nudi dovoljno dokaza za NEUTEMELJENOST svih iskaza u odluci Senata od 4/ 16.januara 1832. godine, koji je trebalo da POSLUZE KAO POKRICE za odluku da se Vuko Radonjic protjera iz zemlje, ne iscrpljuje svoje nenamjerno, ali nemilosrdno seciranje najprije tog dokumenta, a potom i sebe same. Svojevrstan crescendo u tom pogledu ona postize onda kada, opet nenamjerno, objelodanjuje DA SE NE ZNA TACKO KO SU BILI CLANOVI SENATA CRNOGORSKOG, koji je Vuka Radonjica osudio na progostvo iz zemlje, a DA SU CLANOVI SENATA CRNOGORSKOG, KOJI SU SE “POTPISALI” na izvjestaju Tatiscevu, KAO DONOSIOCI TE ODLUKE, BILI NEPISMENI.( Svi osim dvojice ruskih predstavnika -izaslanika Vukotica i Vucicevica, zbog kojih u odluci “Njegosevog Senata”, kako istoricari najcesce nazivaju Senat crnogorski na cijem su celu upravo predsjednik i podpredsjednik ruskih izaslanika Vukotic i Vucicevic, stoji da je presudjeno o progonu crnogorskog guvernadura Vuka Radonjica izvan crnogorskih granica “PO CARSKIJEM ZAKONIMA” odnosno, RUSKIM ZAKONIMA-F.R.).
Moze li takva odluka biti vazeca?(F.R.)

Dakle, crnogorska istoriografija nudi 'SIGURNU” informaciju da je crnogorski guvernadur Vuko Radonjic kao “veleizdajnik” protjeran iz zemlje Crne Gore,
-ali NE NUDI SIGURAN PODATAK ni o tome ko je tacno sudjelovao u donosenju te odluke, ni o tome na cemu on tacno takvu svoju odluku temelji, ni po cijem zakonu je doneta odluka ( i da li je kao takva validna- F.R).
Zato nudi podatak da su oni koji je svojim potpisima “garantuju” - nepismeni.

Tacka SEDMA odluke Senata crnogorskog, od 4/16. januara 1832.
godine glasi:
”Za sva ova viserecena bezakonija vas Senat i Gvardija Crnogorska i Brdska osudi, da se Vuko Radonic metne u gvozdja, STO BI UCINJENO, a svrh toga da sva kuca Joka Stanova Radonica ima biti izagnata iz granicah crnogorskijeh i brdskije, a imuce njihovo, koje se nalazi u Crnu Goru, da ima ostati ovdje, pa da se od njega namiruju dugovi koji se broje na kucu Radonica( ako su Radonjici jedna od dvije najbogatije crnogorske familije, kako sami istoricari pisu, otkuda dugovi -F.R.), a Vuko Radonic i brat njegov Marko da stoje u tavnicu doklem god ne izidje iz nasijeg granicah sve roblje Joka Stanova i dokle ne prodadu sve svoje imuce u Primorju i dok ne podje robje sve iz Boke dalje”(Risto J.Dragicevic:Njegosevo ukidanje guvernadurstva, str.17-18). Stoga u toj tacki stoji odredba po kojoj,, “ako li se stane protiviti ova kuca Joka Stanova i ne kcene visereceno izvrsiti, to osudi se da sva zemlja ide na njih da ih iskopa, a Vuko i Marko Radonic da se musketaju”.(Isto,str.18).

Fakticka irelevantnost sadrzaja ove tacke (u svakom pogledu), evidentna je iz barem tri razloga:
-Najprije, zbog toga sto u presudi, odmah nakon iskaza da je odluceno da se Vuko Radonjic okuje (“metke u gvozdja”), stoji konstatacija da je to vec ucinjeno (“sto bi ucinjeno”) sto znaci da je kazna u odnosu na glavnog krivca odmah izvrsena; (Znaci prvo metnut u gvozdja, a potom sledi odluka o bas o takvoj kazni, naknadno. Otuda i nocno potpaljivanje Radonjiceve kuce i njegovo “hvatanje” onda kada se nije nadao,-F.R)!
-Zatim zato sto nikome iz “kuce Vuka Jokova” nije pruzena prilika da se eventualno suprotstavi prvom dijelu presude – izgonu iz zemlje, jer su iz zemlje protjerani ISTOG DANA kada im je takva presuda izrecena i to uz PRIMJENU TORTURE U KOJOJ JE NEKOLIKO LICA IZGUBILO ZIVOTE;
(O tome uostalom, govori i pismo Petra II Petrovica Jeremiji Gagicu, od 11.23. januara 1832.godine, uz koje mu salje odluku Senata o progonu Vuka Radonjica i porodice mu iz Crne Gore. U tom pismu pise, pored ostalog i ovo:”Preprovozdavam Vama ovdi KOPIJU sentencije koja se je ovdi ucinila, iz koje cete moci jasno vidjeti i po kojoj jest sve ucinjeno, buduci da sve robje izadje od kuce Joka Stanova ima tri dana da je vec izaslo iz nasijeg granica (dakle jos NA SV.JOVANA KRSTITELJA -F.R) i vstupilo u kvarantinu pred Kotor, a Vuko, predjasnji guvernator, i njegov brat Radonici nahode se ovdi u gvozdja u tamnicu, i osudjeno je da ova dva coveka ne mogu izaci iz tamnice prije no prodaju svoja dobra u Primorje i njihovo sve robje izadje iz Boke Kotorske, buduci da se je osudilo da ova kuca ne moze zivjeti u Primorje.
No tako kako mi ne mozemo zapovijedati u Cesarsku zemlju, to osudilo se(sic!),ako se ova kuca ne soglasi na visereceno, ovi dva sto su gvozdja neceju biti pusteni, a moze biti da ce na posljedak biti i rastrijeljani”(Isto,str.16).
-Najzad, zato sto je neizvrsenje drugog dijela kazne od strane nekoga iz “kuce Vuka Jokova”,a on se odnosio na njihovu obavezu da prodaju svoje imanje u Primorju i odu “iz Boke dalje”, podrazumijevalo da “sva zemlja ide na njih da ih iskopa”, sto je s obzirom na cinjenicu da se Boka tada nalazila pod austijskom kontrolom znacilo ratnu prijetnju Austriji, odnosno ulazak Crne Gore u rat s tom zemljom.

KO JE FALSIFIKOVAO POTPISE NA DOKUMENTU IZ 1830-te?

Kao odgovor na pitanje, ko je potpisao odluku Senata o smijeni sa guvernadurske funkcije Vukolaja Radonjica, crnogorska istoriografija nudi najfantasticnije “pretpostavke”, isto kao i “pretpostavke” kako i zasto je uhvacen i optuzen,odnosno sta je pisalo u “kobnoj tajnoj prepisci” Radonjica na Pucu u Kotoru zbog cega je osudjen za “veleizdaju”, jer je pisao Jeremiji Gagicu, dok istoricari tvrde austrijskom djeneralu, i to bez znanja Crnogoraca.

Dopunski dio odgovora na postavleno pitanje, bez kojega glavni dio odgovora sto ga nudi crnogorska istoriografija ne bi bio ni potpun ni pravi, sadrzan je pak u DIJELOVIMA IZVJESTAJA Petra II Petrovica ruskom konzulu u Dubrovniku o tome da je crnogorski guvernadur smijenjen sa funkcije, koje u svojim tekstovima posvecenim toj tematici prenose Risto Dragicevic i Dusan Vuksan, odnosno u jednoj opasci Rista Dragicevica o tome KO JE POTPISAO odluku o smjeni Vuka Radonjica sa guvernadurske funkcije.
Zasto je pomenuto pismo novog crnogorskog duhovnika ruskom konzulu, u interpretaciji pomenute dvojice autora, tako vazno za kompletiranje odgovora na postavljeno pitanje, nije tesko uociti.
Prema navodima Rista Dragicevica, Petar II Petrovic, u pismu Jeremiji Gagicu od 22.novembra 1830 godine, o Vuku Radonjicu, i nacinu na koji je smijenjen s funkcije guvernadura, pise:”I ovako se (narodni glavari) pogode:
'ako budeVama sto pisa da ga lise cina i da mu uzmu pecat, zasto je prestupio rijec svega naroda jer je to napisa za njih, kad mu oni nijesu rekli nikud da pise za narod; ako li, pak ne bude Vama pisa, nego ih bude prevario, ano da ga ubiju i da mu ne ostave traga u Cernugoru od njegove familije.Nego videci ja to, da ne moze biti bez smutnje, izidjem pred glavarima i pocnem ih moliti za sve sto im je on sad ucinio da mu oproste. I tako, blagodareci Boga budet molenije moje usliseno i sve mu oproste i tako s nasijem izmjenikom umirimo”

Medjutim, kaze Dragicevic dalje,17. novembra guvernadur je “lisen sluzbe i cina guvernadurskoga”.
Iz ovih nekoliko recenica proizilazi vise pitanja na koje ni autor pisma, Petar II Petrovic, ni crnogorska istoriografija nemaju odgovor, i koja unose novo svijetlo u cjelokupnu njihovu pricu o ukidanju guvernaddurstva 1830. godine.
Tako, na primjer, ako je guvernadur priznao da jeste pisao ruskom konzulu, a Petar II govori istinu o “propozicijama” koje su glavari ustanovili za utvrdjivanje stepena i karaktera guvernadurove krivice, da li je guvernadur mogao biti osudjen na smrtnu kaznu, kad je ona predvidjena samo za slucaj da nije pisao Gagicu, tj. da je tom pogledu prevario glavare?
Ako je Petar II izmolio glavare da guvernaduru oproste sve, a iz njegovog pisma proizilazi da jeste, a ako je to ucinio u fazi dok glavari jos utvrdjuju kriterijume po kojime ce odrediti guvernaduru kaznu, a proizilazi da je to bilo bas tada, jesu li glavari guvernaduru uopste izricali smrtnu kaznu?
Ako smrtna kazna nije izricana, a niko ne navodi dokaze da jeste, niti se iz recenog to moze dokazati, otkud podatak da je Petar II oprostio guvenaduru zivot i sve one price u crnogorskoj istoriografiji o zamjeni jedne kazne drugom?
Na osnovu cega svi crnogorski istoricari, koji tvrde da je Vuku Radonjicu 17. novembra 1830. izrecena smrtna presuda, koja je na molbu Petra II Petrovica ukinuta (preinacena u drugu kaznu), donose takav zakljucak ?

S koje god se strane ova “enigma” gledala, slijedi zakljucak da je utemeljena NA NEKOJ KRUPNOJ OBMANI.
Slijedi, dakako i zakljucak da nije problem samo u tome sto se, kako Risto Dragicevic na jednom mjestu istice, “iz Njegoseve price ne bi mogao zakljuciti tacan dan ukidanja guvernadurstva”.

Problem je, i to mnogo veci i tezi, i u tome sto se iz price Petra II ne moze prihvatiti kao vjerodostojno puno toga sto on u ovom slucaju pise, a sto crnogorska istoriografija koristi kao jedine “argumente” za sva svoja objasnjenja i tvrdnje u pogledu “zavrsne faze” guvernadursko-mitorpolitske kontroverze.

Opaska Rista Dragicevica o tome koje su licnosti u ime crnogorskih glavara i naroda potpisale pismo Jeremiji Gagicu od 17. novembra 1830. godine, u kome se ruski poslanik u Dubrovniku obavjestava da su Crnogorci tog dana Vuka Radonjica smijenili sa guvernadurske funkcije, takodje ukazuje na neke “zanimljivosti” koje prate taj proces. Dragicevic, naime, povodom toga ko je potpisao pomenuto pismo, pise:
”Toga dana(kad je guvernadur smijenjen i kad je napisano pismo ruskom konzulu -R.R.) sigurno nijesu jos bili dosli svi narodni glavari na sazvani narodni skup, pa na originalnoj odluci postoji izmedju dvije grupe potpisnika prilicno praznog prostora svakako za potpise onih glavara koji naknadno dodju. No, to ce biti propusteno da se kasnije uradi, te se ta praznina i danas nalazi na dokumentu.
Poslije uobicajene zavrsne recenice (“Medju tijem s istinskijem pocitanijem jesmo i ostajemo Vasega Visokoblagorodija pocitatelji i pokorne sluge”) nalaze se potpisi ovih narodnih glavara(tekst navodim kao u originalu, samo sam dodao interpukciju prema jednom Gagicevom prepisu):serdar Mihailo Boskovic na ime svijeh Berdah; ot opstestva Katunske Nahije serdar Manojlo Vukotic i Stefan Perkov Vukotic, knez Todor Djukanovic, knez Vuko Pejovic, Savo Lukin Milic,Bozo Stanojev Mervaljevic, knez Drago Roganovic, knez Drago Nikolic, knez Gavrile Vitkovic, Andrija Djurov Kaludjerovic, knez Joko Bogdanovic na ime svijeh Njegusah......(ovdje dolazi u originalu praznina izmedju potpisanih narodnih glavara-(napomena autora)), ot opstestva Ljesanske nahije: vojvoda Marko Uskokovic, Simeon Vasov Vukcevic, Petar Celebic, Stano Djukanov Cetkovic; Ceklin: Filip serdarev Djuraskovic, vojvoda Markisa, knez dadaica Raznatovic, knez Gruica Lopicic; Ljubotin: vojvoda Zavisic, knez Kaludjerovic; Gradjani: knez Stefan; Kosijeri: knez kosijerski; Dobrilani: knez”.('Risto Dragicevic:Njegosevo ukidanje guvernadursta, str.6-7).

Dragicevic, na drugom mjestu, u istom tekstu u kome navodi ove podatke, pominje nesto sto, da SVE BUDE INTERESANTNIJE, DOVODI U PITANJE ISTINITOST CITAVE PRICE O POTPISNICIMA POMENUTOG DOKUMENTA. Naime, tamo se, u kontekstu rasprave o tome ko je potpisao odluku Senata od 4. januara 1832. o progonu Vuka Radonjica iz zemlje, iznosi podatak iz kojeg se vidi da petorica najuglednijih potpisnika odluke o smjeni Vuka Radonjica sa guvernadurske funkcije, 17. novembra 1830.godine, koji su nepunu godinu kasnije birani u Senat crnogorski (serdar Manojlo Vukotic, serdar Filip Djuraskovic, serdar Marko Uskokovic, serdar Mihailo Boskovic i knez Marko Kaludjerovic), NIJESU BILI PISMENI.
Dragicevic tom prilikom navodi imena lica koja su potpisala nepismene clanove Senata, ciji se “potpisi” nalaze na dokumentu usvojenom 4.januara 1832. godine, dok takvog podatka za njiove “otpise” na dokumentu od 17.novembra 1830. godine nema. Nema ni napomene, kao prilikom usvajanja dokumenta o prvoj smjeni Vuka Radonjica, 10.oktobra 1818.godine, u kojoj se kaze da”tko ne umije pisat cini krste”(Dusan Vuksan:Kad i kako je ukinuto guvernadurstvo u Crnoj Gori, str.. Samo se kaze, kao sto smo vidjeli, da “toga dana(kad je guvernadur smijenjen i kad je napisano pismo ruskom konzulu -R.R) sigurno nijesu jos bili dosli svi narodni glavari na sazvani narodni skup, pa na originalnoj odluci postoji izmedju dvije grupe potpisnika prilicno praznog prostora svakako za potpise onih glavara koji naknadno dodju:, ali da je propusteno da se to kasnije uradi, “te se ta praznina i danas nalazi na dokumentu”.
Osim toga, “pada u oci” da su odluku “potpisali”, u svoje ime i ime onih koje predstavljaju, i neki glavari cija imena i prezimena nijesu navedena, iako su se znala (“Kosijeri: knez kosijersi; Dobrilani: knez”).
Zbog svega toga, sasvim se osnovano postavlja pitanje: Ko je zapravo potpisao odluku o smjeni Vuka Radonjica sa guvernadurske funkcije, ako je potpisuju i bezimeni, i ako se priznaje da svi predvidjeni da je ,potpisu nijesu bili dosli i da je bila ostavljena mogucnost za naknadno upisivanje onih koji stignu, sto je propusteno da se uradi (ali se ne kaze zbog cega: da li zbog nedolaska pozvanih, “zaboravnosti” onog koji je trebalo da im “papir” podnese na potpis, njihovog odbijanja da “papir” potpisu, ili mozda zbog toga sto se na njih kao potpisnike tog dokumenta “pogresno racunalo”)?

Uzme li se, uz to, u obzir i cinjenica da se na odluci o smjeni Vuka Radonjica sa guvernadurske funkcije, od 17.novembra 1830.godine, nalaze “potpisi” nepismenih najuglednijih crnogorskih glavara (cetiri serdara i jednoga kneza), pored kojih nema naznake ko ih je umjesto njih “stavio” i da je to uradio s njihovim pristankom, pitanje moze da glasi:
KO JE FALSIFIKOVAO POTPISE NA TOM DOKUMENTU, tj. da li je taj “dokument” UOPSTE USVOJEN NA NEKOM SKUPU ILI JE NASTAO U JEDNOJ OD MANASTIRSKIH RADIONICA KAO EMANT “DOMISLJATOSTI” NEKOG VELIKOG MESHTRA magnum crimena?

Razlog vise da se postavi upravo ovo potonje pitanje nalazi se cinjenici da u svemu sto je crnogorska istoriografija rekla povodom smjene Vuka Radonjica sa funkcije crnogorskog guvernadura 1830.godine nema ni jednog relevantnog objasnjenja ili pouzdanog podatka kojim bi se potvrdila opravdanost tog cina, odnosno dokazala njegova krivica.Da podsjetimo:
-Kaze se da je Vuko Radonjic u noci izmedju 15. i 16. novembra 1830. godine bio na sastanku sa austrijskim generalom Tacom, ali se ne zna sto je snjim razgovarao;
-Kaze se da je Vuko Radonjic smijenjen sa guvernadurske funkcije 17.novembra 1830. godine, sto znaci najkasnije da i po nakon sastanaka s austrijskim generalom u Kotoru ( i to pod uslovom da je taj sastanak zavrsen 15.novembra do ponoci, a to nije utvrdjeno), za koje vrijeme je trebalo vise puta preci relaciju Kotor – Cetinje i obratno, sazvati i odrzavati barem dva skupa ( sto u tehnickom smislu bilo neizvodljivo), a navodni se da se “iz Njegoseve price ne bi mogao zakljuciti tacan dan ukidanja guvernadurstva”(Dragicevic);
-Kaze se da je guvernadur osudjen zato sto je bez dozvole pisao prismo Jeremiji Gagicu, ali se ne dokazuje da nije imao pravo da to radi (naprotiv, navodi se podatak koji dokazuje suprotno) i priznaje da “sadrzaj tog pisma nije bio poznat narodnim glavarima 17. novembra, a on ni do danas nije poznat nasoj nauci, vec se samo naslucivao po Gagicevom odgovoru na guvernadurovo pismo”;
-Kaze se da je Petar II Petrovic oprostio Vuku Radonjicu smrtnu kaznu, iako se u njegovom pismu Gagicu, na osnovu kojeg je to “zakljuceno”, govori samo o mogucnosti da se ta kazna izrekne ukoliko se ustanovi da guvernadur nije pisao Gagicu, vec da je u tom pogledu obmanjivao crnogorske glavare, a onda se iz tog pisma navodi dio u kome se izjavom Vuka Radonjica da jeste pisao jer je imao licnu potrebu, “a i za narodnu korist”, da pise “jednu knjigu konzulu u Dubrovnik”, sva prica o smrtnoj kazni i njenom oprostu obesmisljava;
-Kaze se, na primjer, kako je odluku o smjeni Vuka Radonjica potpisao “serdar Mihailo Boskovic, na ime svijeh Berdah”, iako ovaj serdar kao ni drugi najvisi crnogorski glavari ne zna da cita i pise, ali se ne kaze koje umjesto toga i drugih serdara “potpisivao” te vazne dokumente, i da li je taj neko uopste imao saglasnost imenovanih u tom pogledu.

Kako crnogorska istoriografija argumentuje svoje krucijalno stanoviste da je Vuko Radonjic, bivsi guvernadur, vodio sa austrijskim zvanicnicima “tajnu prepisku, koja je ubrzo otkrivena” i sto u njegovim “tajnim pismima” na temu osporavanja vlasti Petrovica pise?
Odgovor glasi: tako sto umjesto konkretnih “nalaza” dobijenih neposrednim uvidomu predmetnu materiju, nudi “mastovite” pretpostavke tipa “mora biti da je tako”; i tako sto “uhvacenu” inkriminisanu guvernadurovu prepisku sa “austrijskim zvanicnicima” ne pokazuje nikome, ali ne zato sto ne bi htjela, odnosno zato da bi guvernaduru “sacuvala Obraz”, vec zato sto to ne moze da ucini jer njome ne raspolaze.

Tako Dusan Vuksan na primjer, priznaje da ne zna sto je Vuko Radonjic 16.novembra 1830.godine pisao Jeremiji Gagicu, ali zna da guvernadur MORA BITI KRIV. On, naprosto, kaze:”To se najbolje vidi iz njegovog pisma ruskom konzulu Gagicu od 16.oktobra 1830. Ne znam sadrzaj ovog pisma, ali se on lijepo vidi iz odgovora Gagiceva”(D...Vuksan:Guvernadurovici u doba Vladike Rada,str.336).

Slicno postupa i Risto Dragicevic kad o austrijskim intrigama pise na temelju odgovora Petra II Petrovica na pitanja austrijskih vlasti za koja ne zna kako su glasila. I on, naprosto, kaze:” Koliko su intrigirale austriske vlasti lijepo se vidi iz fakta, da cak ni 22. maja 1831. godine austriski komesar i okruzni vojvoda u Kotoru Martelini ne racuna na Njegosa za pravoga pretstavnika Crne Gore, vec mu o tome trazi razne podatke. To se pismo nije sacuvalo, ali je poznat Njegosev odgovor na isto”(Risto Dragicevic:NJegosevo ukidanje guvernadurstva, str.14-15).
Ovaj autor inace kaze da mu nije poznato “ da je do sada objavljeno ma kakvo pismo bivseg guvernadura austriskim vlastima iz ovog vremena”, ali da vjeruje “da je Radonjic ipak nesto radio..”.
No, nije sav problem crnogorske istoriografije u olakom zakljucivanju na osnovu te pretpostavljenog, ali ne i provjerenog i dokazanog. Risto Dragicevic svoje uvjerenje da Radonjic “ipak nesto” radi, iako mu nije poznato “da je do sada objavljeno ma kakvo pismo” naslanja na vlastiti tekst o guvernadurima u Crnoj Gori objavljen u “Zapisima” XXIII/1940. u kome (u fusnotama) ispod “glavnog teksta” saopstava tri “momenta” koji direktno obesmisljavaju svaku pricu o guvernadurovim tajnim pismima austrijskim vlastima i “dokazuju” “veleizdaju” guvernadura Radonjica . One glase:
-Prvi -”Pored najsavesnijeg kopanja u beckom drzavnom arhivu ne mogasmo iskopati tu tajnu prepisku Vukolaja Radonjica – kaze dr Vladan Djordjevic”(“Zapisi” str.154).
-Drugi -”U Cetinjskom arhivu takodje nema od ove prepiske nikakvih ostataka”.
-Treci - “Moguce da se tek tada doslo do one optuzbe sto je guvernadur uputio Gagicu protivu Petrovica, ili do samog Gagicevog odgovora, pa da je to sva ta “tajna prepiska”.(Isto).

Iz ovih “detalja” skrivenih u fosnotama Dragicevicevog teksta vidi se, “kao na dlanu”, sva “utemeljenost” Price crnogorske istoriografije o guvernadurskoj izdaji. Njena prica, na temelju koje je, zajedno sa svojim miljenicima iz mitropolitsko-ruske koalicije, stvorila famu o veleizdaji guvernadura Vuka Radonjica, zavrsava se dakle konstatacijom da je guvernadurovo pismo Gagicu od 16. novembra 1830.godine i/ili Gagicev odgovor na to guvernadurovo pismo, zapravo “sva ta tajna prepiska”.
Ovome, zaista, nije potreban nikakav komentar.

Presuda koju je crnogorska istoriografija tim priznanjima izrekla SEBI,odnosno utemeljenosti sopstvenih “nalaza” o sustini i karakteru guvernadursko-mitropolitske kontroverze i guvernadursko “veleizdaji”, nije laksa od one koju je ona izricala i JOS UVIJEK IZRICE Radonjicima.
Razlika je samo u tome sto su guvernaduri Radonjici, barem prema “dokazima” koje ta ista istoriografija nudi, NEVINO OSUDJENI I PROGNANI IZ ZEMLJE, a ona svojim “istinama” o njima i crnogorskoj proslosti njihovog doba i dalje stoluje u hramovima domicilne nauke.

U DRUGOJ tacki odluke Senata crnogorskog, od 4.januara 1832. godine, pise da “kada se je pokojni Mitorpolit prestavio svaki Crnogorac i Brdjanin dodje na pogrebenije i vedjese Testament pokojnoga Mitropolita, u kojemu glasase da je svoga sinovca Gd.RAda Tomova (tada tek kaludjera -F/R), sadasnjeg Gospodara i
Arhimandrita Petra Petrovica, ostavio svojijem nasljednikom i namjestnikom i vas narod crnogorski brdski priznade ga za svoga Gospodara, a on, Vuko Radonic, poslijem toga pisao je lazljivo Konzulu Rusijskomu u Dubrovnik, da je narod crnogorski i brdski njega priznao za Gospodara od sve Crne Gore i Brdah”(R.Dragicevic”Njegosevo ukidanje guvernadurstva,str.17).
O (ne)utemeljenosti odnosno (ne)istinosti te tvrdnje Senata crnogorskog govore dva dokumenta, takodje iz portfolija crnogorske istoriografije.
Jedan dokument je pismo Jeremije Gagica Petru II Petrovicu, povodom tvrdnje u drugoj tacki odluke Senata crnogorskog, koja mu je dostavljena na uvid. U svom pismu od 16/28, januara 1832.godine, ruski diplomata crnogorskom arhimandritu pise:”Vase Visokopripodobije! Predrago mi pismo Vase od 11/23.januara pod No.60 raspecaceno...i pri onom kopiju nedostatocne sentencije od 4.januara imao sam cast.......-NE ZNAM KAKO JE MOGAO VAS SENAT UZETI NEPRAVDENI PREDLOG K OSUZDENIJU VUKA RADONJICA? - da je on pisao Rosijskomu konsulu u Dubrovnik, da je narod Crnogorski i Brdski njega (Vuka) priznao za Gospodara od sve Crne Gore i Brdah' – TO NISTA NIJE ISTINA. ZAO MI JE STO JE SENAT TAKOVU POGRESKU UCINIO”.
Sam Jeremija Gagic, dakle, OPOVRGAVA ISTINITOST PRICE u drugoj tacki odluke Senata crnogorskog od 4.januara 1832.godine.

Nigdje, dakle, nema podataka (crnogorska istoriografije ih ne navodi) da su guvernaduri Radonjici, uprkos cinjenici da jesu tezili osvajanju vrhovne vlasti u zemlji, ikad ikome, u nekom pismu, trazili da ih u toj njihovo namjeri podrzi ( u pismima ruskim vlastima toga nema;
pisama u kojim su to navodno trazili od mletackih ili austrijskih vlasti -nema).

U TRECOJ tacki odluke Senata crnogorskog, od 4.januara 1832. godine, pise:”On isti Vuko Radonic poslije smrti pokojnoga Mitropolita prodavao je Crnu Goru i Brda bez svacijega znanja, a s tim izdavao je svoje otecestvo”(isto.str.17).

O neargumentovanosti te tvrdnje dovoljno govore tri Dragiceviceve fusnote, koje da podsjetimo, glase:
-Prvi -”Pored najsavesnijeg kopanja u beckom drzavnom arhivu ne mogasmo iskopati tu tajnu prepisku Vukolaja Radonjica – kaze dr Vladan Djordjevic”(“Zapisi” str.154).
-Drugi -”U Cetinjskom arhivu takodje nema od ove prepiske nikakvih ostataka”.
-Treci - “Moguce da se tek tada doslo do one optuzbe sto je guvernadur uputio Gagicu protivu Petrovica, ili do samog Gagicevog odgovora, pa da je to sva ta “tajna prepiska”.(Isto).

Iz ovih “detalja” skrivenih u fosnotama Dragicevicevog teksta vidi se, “kao na dlanu”, sva “utemeljenost” Price crnogorske istoriografije o guvernadurskoj izdaji.

U CETVRTOJ tacki odluke Senata crnogorskog, od 4.januara 1832. godine, pise kako se doznalo “ da je prosaste godine isti Vuko Radonic siljao Luku Pejovica Lokaca u Rusiju od svojega imena i svijeh glavarah i naroda crnogorskoga i brdskoga, a bez znanja nicijega. Takodjer poznato je, da se u Peterburgu u nimistra nalazi dopis Guvernaturov i pismo koje je potvrdjeno pecatom narodnjim, u kojemu je pismu napisato, da je Lokac poslan deputatom od sve Crne Gore i Grdah i u istome pismu napisato je svako zlo koje je toliko bilo moguce izmisliti protiv pokojnoga Mitropolita, a za nesrecu svega naroda crnogorskoga i brdskoga, a sve je ovo bilo bez znanja nicijega”.
Kod ove tvrdnje ocigledne su tri stvari:
-Prvo, da njeni “autori”, suoceni, s jedne strane, s potrebom da nakupe sto vise “materijala” za optuzbu protiv Vuka Radonjica i, s druge, s nestasicom bilo kakvih novih “dokaza” o njegovoj krivici, pribjegavaju ponavljanju starih optuzbi (isto kao i u slucaju kad u prvoj tacki “potezu” tzv. iseljenicku aferu);
-Drugo, da koriste optuzbe za koje su se i sami uvjerili da ne prolaze, jer sve ovo sto je sadrzano u cetvrtoj tacki dokumenta Senata crnogorskog, bilo je u “prometu” i 1818.godine, i NIJE PROSLO, ni sa stanovista dokazivanja da guvernadur nije imao pravo da pise, ni sa stanovista da je bilo koja njegova kritika mitoropolitove politike i ucinaka bila nepravedna i netacna;
-Trece, da autori ovog dokumenta, vjerovatno i sami svjesni cinjenice da koriste vec potrosene “argumente” protiv guvernadura, izbjegavaju da kazu da je u pitanju “Lokaceva misija” iz 1817. godine, pa zato govore o putovanju ovog guvernadurovog izaslanika u Rusiju “prosaste” godine (sto bi moglo da znaci da se radi o nekoj drugoj misiji te vrste).

U PETOJ tacki odluke Senata crnogorskog, od 4.januara 1832.godine, pise kako su “Gospodar Arhimandrit i Gospoda Rosijska” umolili Senat i Gvardiju, “da Vuka Radonica prijme u Senat,da bude senatorom kao i ostali, s tijem jednako dogovorom da Radonic donese narodnji pecat u Senat i on se to obeca da ispuni”.

Naspram ove tvrdnje stoje cetiri stvari, sve cetiri sadrzane u spisima koje nudi crnogorska istoriografija, koje je ili negiraju ili cine krajnje neuvjerljivom.

1) U prvom redu, to je cinjenica da “Gospodar Arhimandrit” ne samo sto nije bio naklonjen Vuku Radonjicu da bi se zalagao zla njegov izbor u Senat, vec i nakon njegove smjene sa guvernadurske funkcije i toboznjeg oprosta grjehova koje je za njega trazio, nastavlja da ga optuzuje za navodni pokusaj da Austrijancima preda manastir Stanjevice. (Svi znamo – da je Njegos upravo bio taj koji je prodao i Stanjevice i Maine Austiji i to za po 17.000 bijednih srebrnjaka-F.R.) Na tu cinjenicu, sasvim uvjerljivo, upozorava Risto Dragicevic, kad pominje pismo “mladog vladara” Jeremiji Gagicu od 10.22. decembra 1830. godine, u kome se, koriscenjem sistema anonimnih izvora i zasticenih svjedoka (mada to Dragicevic tako ne naziva), cini sve da se ne dozvoli “da se zaborave Radonjicevi planovi”.Dragicevic naime, o tom pismu kaze: “U tom pismu Njegos govori 'kako je jedan Crnogorac izlazio pred generalom kesarskijem i rekao mu, sto hoce nepravedno i na silu da uzme Stanjevice', pa mu je na to austiski djeneral odgovorio: 'ne bih dosao da me nijesu neki Crnogorci zvali da pokrijem trupom Stanjevice'. Ovome Crnogorcu Njegos ne pominje ime...”.

2) Zatim, na spisku 16 clanova Senata crnogorskog o kome je rijec, i koji objavljuje Branko Pavicevic u svojoj knjizi "Sazdanje crnogorske nacionalne drzave", nema imena Vuka Radonjica, iako je veliko pitanje koliko je taj spisak uopste tacan, s obzirom na to: da Pavicevic nije uspio da otkrije prezimena svih sesnaestorice, vec jednoga navodi samo po imenu i zvanju (vojvoda Tomica); da Dragoje Zivkovic govori da je to tijelo u svom sastavu imalo samo “12 najuglednijih glavara iz slobodnog dijela zemlje”; da Risto Dragicevic u, kako veli, :najpouzdanijem spisku skoro osnovanog Njegosevog Senata” navodi 10 njegovih clanova, ne racunajuci prezidenta i viceprezidenta (Vukotica i Vucicevica).

3)Dalje, nema saglasnosti medju istoricarima o tome kad je formiran Senat u cijoj se odluci od 4.januara 1832. godine kaze da je Radonjic bio ukljucen u to tijelo. Dragoje Zivkovic, tako, tvrdi da je to tijelo formirano 2.septembra 1831. godine. Branko Pavicevic, nasuprot njemu, tvrdi da su Vukotic i Vucicevic stigli u Crnu Goru “pred kraj septembra 1831.godine” i da je “istorijska odluka” o izboru 16 senatora donesena na “narodnom saboru” odrzanom “nedjelju dana” nakon dolaska ruskih izaslanika. Tomica Nikcevic, opet, upozorava da se pouzdano moze kazati da su ruski izaslanici o kojim je rijec “ u Crnoj Gori bili u novembru, jer iz tog mjeseca ima podataka o sluzbenoj prepisci Mateja Vucicevica”. Djoko Pejovic, pak, kaze da je Senat “ustanovljen” tek “u pocetku januara 1832.godine”.

Prema”argumentaciji” koje nude autori i njihove tvrdnje, proizaslo bi da se “Gospodar Arhimandrit” zalagao za prijem bivseg guvernadura u Senat upravo na dan kada je to tilo donijelo odluku o Radonjicevom progonu iz zemlje.

4) Najzar, Petar II u svom pismu Gagicu od 22.novembra 1830.godine, uokviru opisa kako je guvernaduru Vuku Radonjicu oduzeta titula, kaze da su glavari prvo saslusali okrivljenog Radonjica, pak mu nakon toga “odmah uzmu pecat i cina ga lise”. To drugim rijecima znaci, da “vracanje pecata” nije moglo biti uslov za toboznji izbor Vuka Radonjica u Senat crnogorski, jer je njemu taj pecat, kako Petar II tvrdi oduzet vec u novembru 1830.godine, a Senat ni po jednoj od navedenih interpretacija crnogorskih istoricara nije formiran prije druge polovine 1831.godine.

Uz te cetiri stvari, koje govore o neutemeljenosti price o Radonjicevom clanstvu u “Njegosevom Senatu”, postoji jos jedan momenat koji, sam po sebi, izbor Vuka Radonjica u to tijelo cini malo ili nimalo vjerovatnim.

Rijec je o tome da su taj Senat, kako Risto Dragicevic navodi, pored dvojice ruskih izaslanika (Vukotica i Vucicevica) koji su se nalazili na njegovom celu, kao prezident i viceprezident, cinila desetorica nepismenih crnogorskih glavara.

Imati u takvom sastavu obrazovanog i pismenog Vuka Radonjica, predstavljalo bi i za mandatara i za mandatora nesto mnogo vise i teze od problema pukog “narusavanja strukture”.

U SESTOJ tacki odluke Senata crnogorskog, od 4.januara 1832. godine, pise da je u Senatu bilo utvrdjeno pravilo “da ako medju njima kogod iznese kakvu tajnu, to takvi covjek da se tera iz nase zemlje”, da tu odluku nije postovao jedino Vuko Radonic, koji “dolazi nekoliko puta u tavnicu k suznjevima i naredjiva: a)Djuru Stankovicu s Kceva (i) b)Radosavu Andrijicu iz Pjesivacah da bjeze govoreci njima da ce ju poginuti”, te da je “i sam Radonic prizna to”.

Ova prica je vjerodostojna koliko i prica o tome da je Vuko Radonjic bio clan Njegosevog Senata i da je po tom osnovu odgovoran za navedena djela.

Kako su Radonjići postali guvernaduri? str.88

Ista neizvjesnost kao kod pitanja kada su Radonjići postali guvernaduri, postoji i kod pitanja kako su Radonjići postali guvenaduri. Ni na to pitanje, kao ni na prethodno, u crnogorskoj istriografiji nema ne samo jedinstvenog, nego ni približno usaglašenog odgovora.
U prilično širokom spektru “mišljenja”, koja se u tom pogledu nude, moguće je, ipak, razlučiti četiri karakteristične grupe:
-onu, koja preferira stanovište da su Radonjići guvernadurstvo dobili “unutrašnjom trgovinom”, tj. Zamjenom s Vukotićima serdarstva za guvernadurstvo;
-onu, koja preferira stanovište da su Radonjići guvernadurstvo dobili zahvaljujući njihovoj razvijenoj spoljnoj trgovini, tj. Potrebi Mlečana da radi svoje trgovine s Crnom Gorom imaju u njoj, kao partnera i “povjerenika”, neku jače razvijenu trgovačku porodicu;
-onu, koja preferira stanovište da su Radonjići guvernadurstvo dobili nekim mitropolitskim oktrojem;
-onu, koja preferira stanovište da je Radonjićima guvernadurstvo pripalo po odluci nekog narodnog predstavništva, a na temelju stečenog ugleda i zasluga koje su imali za rješavanje nekih važnih unutrašnjih i spoljnih pitanja zemlje.
Daleko najbrojniju od te četiri karakteristične, inače medjusobno veoma različite grupe mišljenja o tome kako su Radonjići postali guvernaduri, predstavlja ona koja generalno preferira stanovište da je u pitanju bila “trampa” serdarstva za guvernadurstvo.
Istoričari koji dijele ovo mišljenje su ujedno i najodlučniji u njegovom saopštavanju, iako pri tome ne nude dokaze da je te razmjene uopšte bilo. Risto Dragićević u svom ogledu Guvernaduri u Crnoj Gori 1717-1830, izražava čak sumnju u to da je priča o razmjeni serdarstva za guvernadurstvo uopšte zasnovano na faktima. Kao povod za to poslužio mu je opis tog čina, prikazan u tekstovima P. Rovinskog i L. Tomanovića, kako su Vukotić i Radonjić prilikom “promjene zvanja” promijenili još i svoje noževe, s tim što je Radonjić Vukotiću dao pride sto dukata. Ne vjerujući u sve to, Dragićević kaže: “Ja mislim, da je ovu promjenu mogla dodati kasnija narodna tradicija, i da je Stanislav izabran za guvernadura, kao što će kasnije biti opet guvernadur jedan Vukotić, pa ponovo Radonjić, a sve to sigurno nije išlo uz promjenu noževa i pridaju dukata”. Na drugom mjestu, u istom tekstu, Dragićević je u tom pogledu još odredjeniji, pa kaže: “Uostalom, nemamo nikakvih izvora, koji bi potvrdili promjenu guvernadurskog zvanja izmedju Vukotića i Radonjića, pa nije apsolutno nemoguće, da je Stanislav Radonjić, poslije pokazane hrabrosti u borbi s Turcima, u stvari izabran za guvenadura, a da je kasnija narodna tradicija ovaj prelaz guvernadurskog zvanja iz jednog plemena u drugo začinila pomenutom promjenom noževa i pridajom dukata”.(Stanislavu je ovom prilikom dato nasljedno pravo na funkciju guvernadurstva u njegovoj porodici, a guvernadur je postao prije ove bitke. Kasnije je 1770. godine njegovom sinu Jovanu Radonjiću potvrđeno pravo na to nasljednu funkciju. - F.R.).
Nepostojanje “nikakvih izvora”, odnosno dokaza da je pomenute promjene glavarstava izmedju Radonjića i Vukotića bilo, nije omelo istoričare da o njoj govore kao o nečemu neupitnom. To važi kako za autore koji su o ovome pisali prije nego što je Dragićević saopštio rezultate svojih istraživanja, tako i za autore koji i sada o tome tako pišu. Pri tome, niko od ovih potonjih ne kaže da Dragićevića tvrdnja o nepostojanju “nikakvih izvora” o pomenutoj promjeni nije tačna.
Dušan Vuksan, tako, bez ikakvog dvoumljenja, kaže: “Prvi guvernadur je bio Đukan Vukotić s Čeva. Đukan je bio čestit čovjek, Mlečići su ga, pošto ga nijesu mogli podmititi, otorovali. Vukan, sin Đukanov, ne htjede se primiti guvernadurstva no ga prodade Stanu Radonjiću Njegušu za serdarstvo i sto cekina”.( Tumačenje Jagoša Jovanovića, glasi: “Mletačka republika je prenijela guvernadurstvo na crnogorsku kuću Vukotića (Čevljana), u kojoj je taj čin bio nasljedan sve do 1750. godine, kada je posljednji guvernadur iz te kuće Vukadin Vukotić ustupio guvernadurstvo za serdarstvo njeguškom glavaru Stanku Radonjiću, plativši mu uz to još kao dodatak stotinu cekina”.(Logično pročitano, ovo tumačenje znači da je Vukotić platio Radonjiću još kao dodatak stotinu cekina za serdarstvo – F.R.).
Slično Vuksanu, ni Dimitrije Milaković nema dilema o tome da je Stano (Stanislav) Radonjić “zamjenom funkcija” sa Vukotom Vukotićem došao do guvernadurstva. Naprotiv, on u svojoj Istoriji Crne Gore kaže da je na čelu suda što ga je ustanovio mitropolit Vasilije bio “u to vreme znameniti Stano (Stanislav) Radonjić sa Njeguša”, koji je “pređe bio serdar, pa mu je usputio gubernatorstvo svoje Vukota Vukotić iz Čeva, a ovome je on dao umjesto toga svoje serdarstvo i uz to poklonio stotinu dukata”.
Stanovište o “zamjeni funkcija”izmedju Radonjića i Vukotića zastupaju i mnogi drugi istričari. Prisutno je makar kao pretpostavka, i kod autora Istorijskog leksikona Crne Gore. Oni, naime, kažu da je “prvi (nesporni) guvernadur” Vukadin Vukotić, “po pretpostavci oko 1750.godine, zamijenio svoje zvanje sa serdarom Stanom Radonjićem”.
U pogledu načina na koji je, ako je, izvršena zamjena guvernadurstva izmedju Vukotića i Radonjića, medju istoričarima koji zastupaju to stanovište nema saglasnosti. Naprotiv, oni u tom pogledu nude više verzija.
Jedni istoričari, tako, smatraju da je pomenuta promjena titula izmedju Vukotića i Radonjića izvršena na inicijativu, i direktnim posredovanjem, onoga ko je crnogorsko guvernadurstvo stvorio i za koga je ono radilo – Mlečića. Takva se verzija implicite može naći kod Jagoša Jovanovića koji piše da su Mlečići odlučili da guvernadursku funkciju, čije su vršenje najprije bili povjerili porodici Vukotića, iz nekog razloga “poslije kraćeg vremena jednom vještom pogodbom prenesu na njegušku porodicu Radonjića”. Po Jovanoviću, dakle, “razmijena titula” izmedju Vukotića i Radonjića nije bila stvar njihove dobre volje,odnosno autonomne procjene smisla i obostranog interesa da tako što učine, nego posljedica odluke Mlečića koji su time rješavali neki svoj problem. *

Za druge istoričare je, pak, karakteristično uvjerenje da je ta “transakcija” bila jedan od strateških poteza mitropolita Vasilija, kojim je želio da riješi neki od unutrašnjih problema zemlje, a da su način na koji je promjena izvršena (razmjena) diktirale okolnosti, odnosno procjene kako da se tim poduhvatom zadovolje obije strane. Takvo uvjerenje se može sresti kod Dragoja Živkovića, koji smatra da se mitropolit Vasilije u veoma složenoj situaciji, u kojoj se Crna Gora našla s jeseni 1756. godine, uoči izvjesnog turskog napada, “predstavio kao vidovit i sposoban strateg”, te da se toj mitropolitovoj vidovitosti može pripisati i promjena o kojoj je riječ. Živković, u tom smislu, kaže: “Najvjerovatnije na osnovu prijethodnog Vaslijevog poredovanja, postignuta je saglasnost izmedju dotadašđnjeg guvernadura Vukadina Vukotića i serdara Staniše-Stana Radonjića da Opštecrnogorski zbor održan na Cetinju početkom novembra 1756. godine, donese odluku po kojoj njih dvojica razmjenjuju funkcije pa je Vukadin imenovan za serdara, a Stanislav za guvernadura”.
Treći istoričari, opet, skloni su vjerovanju da je promjenu titula izmedju Radonjića i Vukotića inicirao sam Vukota Vukotić. Razlog za takvu Vukotićevu odluku, po ovim istoričarima, bilo je njegovo nezadovoljstvo faktičkom pozicijom koju je imao u odnosu na druge glavare, tačnije osjećaj nemoći da uspostavi kontrolu nad odveć samostalnim i samovoljnim plemenskim starješinama. Takvo tumačenje se, kaže Risto Dragićević, može sresti kod N. Dučića, koji piše da je guvernadur Vukadin Vukotić pomenutu promjenu predložio zbog nezadovoljstva “što su plemenski glavari i pored guvernadura zadržali svoju zasebnu i nezavisnu vlast u plemenima”.
Bliski ovima su i istoričari koji takodje smatraju da je inicijativa za promjenu potekla od Vukadina Vukotića, ali ne zbog toga što je kao guvernadur bio nezadovoljan prevelikom nezavisnošću plemenskih glavara, već zato što mu je guvernadurstvo donosilo velike brige i uzrokovalo porodični gubitak. Takvima, na primjer, pripada Pavel Rovinski, koji, prema navodima Rista Dragićevića, piše da je guvernadurstvo donijelo ocu Vukote Vukotića “ničim zasluženu smrt”, budući da su ga navodno otrovali Mlečići, prilikom njegovog boravka na Njegušima, jer nije htio da bude “njihov sluga i oruđe”.
Među istoričarima kojima je blisko stanovište da su Radonjići guvernadurstvo dobili pomenutom razmjenom sa Vukotićima srijeće se još jedna “struja”. Nju čine pobornici pretpostavke da je pomenuta promjena, ako ju je uopšte bilo, mogla biti izazvana i nekim drugim okolnostima. Jednu od takvih okolnosti pominje Risto Dragićević, inače autor iskaza da nema “nikakvih izvora” koji bi potvrdili da je pomenute “razmjene” između Radonjića i Vukotića bilo. Riječ je, kađe Dragićević, o tome:
-da je, prema jednom izvještaju glavnog dalmatinskog providura (Dolfina) mletačkom Senatu, iz 1739. godine, da medju crnogorskim glavarima “prva mjesta zauzimaju dva serdara, knez Petar Savić i pop Joko Stanišić, koji su potčinjeni guvernaduru Vukadinu Vukotiću”, ali da je drugi od tih serdara, Joko Stanišić, čovjek “oštrouman i vrijedan, i potčinio je svom uticaju najveći dio glavara tako, da upravo on vlada Crnogorcima, i to despotski”.
-da je serar Joko Stanišić (odnosno Radonjić), kao čovjek “koji je potčinio bio svom uticaju najveći dio glavara tako, da upravo on vlada Crnogorcima i to despotski”, mogao uticati i na guvernadura Vukadina Vukotića, da svoje zvanje promijeni sa Stanislavom Radonjićem”;
-da Vukotić “sigurno nije pristao na ovu promjenu iz uvjerenja, da time nešto više za sebe dobija, već budući uvjeren, da može jednoga dana ostati bez guvernadurskoga zvanja kod tolikoga uticaja sedara Joka, računao je da je opet korisno dobiti serdarsko zvanje, 100 dukata i nož sa srebrnim koricama”.

Kao što nijesu saglasni u pogledu toga kako je,na čiju inicijativu i čijim posredovanjem pomenuta “zamjena titula” izmedju Radonjića i Vukotića izvršena, istoričari nijesu sasvim saglasni ni u tome ko je kome tom prilikom “dao novac” - Radonjić Vukotiću, ili Vukotić Radonjiću. Kao što smo vidjeli, Jagoš Jovanović tvrdi da je “Vukadin Vukotić ustupio guvernadurstvo za serdarstvo njeguškom glavaru Stanku Radonjiću, plativši mu uz to još kao dodatak stotinu cekina”. Svi ostali kažu da je bilo obrnuto, tj. Da je Stanislav Radonjić dao Vukadinu Vukotiću “sto dukata”.
Grupacija istoričara koji dijele mišljenje da su Radonjići guvernadurstvo dobili zahvaljujući svojim razvijenim spoljnotrgovinskim poslovima, osobito s Mletačkom republikom, odnosno potrebi Mlečića da radi svoje trgovine s Crnom Gorom imaju u njoj, kao partnera i “povjerenika”, neku jače razvijenu trgovačku porodicu, znatno je manja od prethodne. Njenim se najeminentnijim predstavnikom može smatrati Jagoš Jovanović, koji na tu temu, tj. O tom poslovnom aranžmanu Mlečića i Radonjića, piše: “Mleci su težili da iskoriste Crnogorce u borbi protiv njihovih zajedničkih neprijatelja – Turaka i sa njima su, kad manje kad više, održavali stalne veze sve do kraja njihove vlasti u našem Primorju. Zato su uvijek nalazili poneku ugledniju porodicu ili neko jače bratstvo da im služi kao uporište preko koga su htjeli da štite svoje trgovačke i političke interese u Crnoj Gori. Krajem XVII i u početku XVIII vijeka takvo svoje uporište imali su u porodici Vukotića na Čevu, da ga poslije kraćeg vremena jednom vještom pogodbom prenesu na njegušku porodicu Radonjića, u kojoj je guvernadurstvo ostalo za nešto manje od sto godina, tj., sve dok nije ukinuto. Mleci su preko njeguških guvernadura uspijevali da utiču na unutrašnje odnose crnogorskih plemena i preko njih su uglavnom razvili svoju trgovinu sa Crnom Gorom i Brdima. Na taj način su se Radonjići ekonomski uzdizali i sticali mogućnost da utiču na druge plemenske glavere, da ih upotrebljavaju kao pomoćnike za širenje svoje vlasti i svoga uticaja i na udaljenija plemena Crne Gore i Brda”. Dakle, Radonjići su postali guvernaduri po izboru Mlečića, izvršenom na osnovu procjene da im oni u datom trenutku mogu biti najbolji partner i oslonac u realizaciji njihovog “crnogorskog” političko-trgovačkog programa. Ukoliko je takav mandat sa Vukotića na Radonjiće i prenesen “jednom vještom nagodbom”, opet je u pitanju mletački aranžman i interes. A to što su se Radonjići, zahvaljujući svom “mletačkom dilu”, ekonomski uzdigli do nivoa kad su mogli “da utiču i na druge plemenske glavare, da ih upotrebljavaju kao pomoćnike za širenje svoje vlasti i uticaja i na udaljenija plemena Crne Gore i Brda” - stvar je koliko normalna i za Radonjiće korisna, toliko i za Mlečiće poželjna, jer su preko ojačalih i vazda vjernih Radonjića u Crnoj Gori mogli još bolje i više ostvarivati ono do čega im je bilo stalo.
Stanovište da su Radonjići guvernadustvo dobili nečijom inokosnom odlukom, tj. Nekom vrstom oktroja najvišeg inokosnog vršioca vlasti u zemlji, karakteristično je za istoričare koji sva politička dešavanja u Crnoj Gori tokom XVIII vijeka direktno vezuju za ponašanje i volju starješina Cetinjske mitropolije. Takvo stanovište, na primjer, ima Sima Milutinović Sarajlija. Manje direktni u zastupanju tog stanovišta, ali u osnovi privrženi Milutinovićevoj tezi da su Radonjići na guvernadursku funkciju došli voljom mitropolita Vasilija, su i autori Istorije Crne Gore (Stanojević i Vasić).
Milutinović, u svojoj Istoriji Crne Gore, promociju Stanislava Radonjića u guvernadura povezuje s potrebom mitropolita Vasilija da ima pomoćnika u poslovima (“narodnim djelima”) koje nije mogao sam da vrši. On, kako smo već naveli, kaže da mitropolit Vasilije “postavi izborom opštim za Gubernatora od sve Crne Gore Stana Radonjića Njeguša, a oni obšti vojvoda bivao prijed vazda od kuće Vukotića sa Kčeva”.
Autori Istorije Crne Gore (Stanojević i Vasić) ovakav mitropolitov postupak objašnjavaju nešto drugačije. Naime, oni ga smatraju sastavnim dijelom mitropolitovog posljednjeg akta “na moralno-političkom učrvšćivanju crnogorskih plemena”, a otuda njihovo tumačenje da je on “podržao izbor Radonjića za guvenadura da bi ga odvojio od Mlečana i privukao na svoju stranu”. Ističući da su u tu svrhu, na zboru održanom na Cetinju početkom novembra 1756. godine, “ispod razvijene ruske zastave”, na mitropolitov prijedlog, izabrani guvernadur, serdar i šest vojvoda, oni dalje kažu: “Novoizabrani guvenadur bio je Stanislav Radonjić, koji će posle ovog izbora za prvog crnogorskog glavara postati komandant Crne Gore u ratu protiv Turaka”. Ovakvo objašnjenje autora Istorije Crne Gore, inače sklonih tvrdnji (ili makar priči) da je mitropolit Vasilije jednom za guvernadura Stanislava Radonjića “zlobno ali istinito kazao da je njegovim zalaganjem 1756, izabrana za guvernadura, da bi ga na taj način odvojio od njegovog prirodnog špijunstva”, ne doima se cjelovitim makar utoliko što ne sadrži dvije važne, ne samo logičke, nego i političko-etičke “reference”:
-onu, koja bi pokazala kako je moguće, s pozicije brižnog za učvrpćivanje moralno-političkog jedinstva plemena, biti saglasan sa izborom “prirodnog špijuna za prvog crnogorskog glavara”, koji će za to odmah postati i “komandant Crne Gore u ratu protiv Turaka”;
-onu, koja bi pokazala o kakvom se moralu uopšte radi kod naroda koji za svog “opšteg vojvodu” (kako guvernadura naziva S. Milutinović), odnosno za “prvog crnogorskog glavara” i “komandanta Crne Gore u ratu protiv Turaka” (kako autori Istorije Crne Gore kažu) prihvata ličnost sa svojstvima “prirodnog špijuna”.

Stanovište da je Radonjićima guvernadurstvo pripalo po odluci nekog narodnog predstavništva, a na temelju stečenog ugleda i zasluga koje su imali za rješavanje nekih važnih unutrašnjh i spoljnh pitanja zemlje, može se sresti u makar jednom dokumetu i “viđenjima” više istoričara.
Dokument o kome je riječ jeste već pominjana diploma guvernadura Jovana Radonjića iz 1770. godine o njegovoj promociji za najvišeg svjetovnog poglavara u zemlji i ustanovljenju prava nasljedstva njegove porodice na guvernadursku funkciju. U toj diplomi, uz ostalo, piše da je Stanislav Radonjić “za guvenadura sveopštim naroda vasklicaniem izabran”. Kao razlog za to navode se kako zasluge njegovih predaka, koji su navodno još od vremena Crnojevića “vazda imali prvo mjesto” među najpozantijim crnogorskim familijama, tako i njegova mudrost i osobito, junaštvo pokazano u borbi s Turcima na Bijelim Poljanama 1756. godine. U italijanskom prevodu tog dokumenta, za koji Risto Dragićević nije siguran da sasvim odgovara originalu, piše da je Stanislav “poslije smrti svoga oca bio postavljen prvim serdarem i radi svoje izvanredne obdarene pameti i naročite vrednosti i hrabrosti pokazane prilikom uništenja turske vojske 1756. godine bio je jednoglasno proglašen i izabran od cijeloga naroda za guvenadura i komandanta Crne Gore”.
Kao što je već pomenuto, Risto Dragićević, povodom ovog dijela sadržaja dokumenta o kome je riječ, kaže da “nije apsolutno nemoguće da je Stanislav Radonjić poslije pokazane hrabrosti u borbi s Turcima u stvari izabrana za guvenadura”. Pitanje je, medjutim, da li je on mogao biti imenovan za komandanta crnogorske vojske u toj borbi (a to je bio), prije nego je izabrana za guvernadura? Stvar je utoliko zanimljivija što neki istoričari, kako smo vidjeli, smatraju da je Stanislav bio guvenadur već u vrijeme kad je izabran za čelnika suda ustanovljenog 1751. godine, a neki, kako ćemo vidjeti, da je izabran za guvenadura uoči pomenute bitke upravo radi toga da bi u njoj mogao komandovati crnogorskom vojskom. No, bilo kako bilo, prema navedenom dokumentu, u pitanju je izbor po osnovu zasluga koje ima, da ponovimo i Dimitrija Milakovića, “u to vreme znameniti Stano (Stanislav) Radonjić sa Njeguša”. A taj dokument su, u slavu “svetog trojstva” i ime narodno,potpisali “sekretar patrijaršiski” Radosav Šakabend i mitprolit Sava Petrović, sa “svim opštestvom”.
O tome da su Radonjići guvenadurstvo stekli narodnom voljom i izborom, na temelju ugleda koji su uživali u zemlji i priznanja za doprinos njenom opstanku i razvoju, govore i drugi istoričari, odnosno u crnogorskoj istoriografiji relevantni autori. Čine to na tri načina:
-iznoseći sopstvena uvjerenja;
-prenoseći uvjerenja drugih;
-kombinujući ono što lično misle sa onim što su čuli od drugih.
Tipičan primjer prvog ima se kod Dragoja Živkovića, koji, uprkos isticanju velikih zasluga mitropolita Vasilija za rekonstrukciju crnogorskog političkog vrha, zastupa stanovište da su Stanislava Radonjića na guvernadursku funkciju dovela njegova visoka lična svojstva i sposobnosti. Po Živkoviću, “razmjena funkcija” izmedju Radonjića i Vukotića izvršena je po odluci Opštecrnogorskog zbora, održanog na Cetinju početkom novembra 1756. godine, uoči već najavljenog i sasvim izvjesnog turskog napada na Crnu Goru, s ciljem da se i na taj način doprinese što boljoj pripremi zemlje za odbranu. Tom cilju je uostalom bila podredjena i radi njegovog ostvarivanja je izvršena svekolika pomenuta rekonstrukcija crnogorskog političkog vrha, koja će se, po Živkovićevoj ocjeni, okazati veoma korisnom. Konkretno, Živković o tome kaže: “Ta rekonstrukcija se odrazila na vertikalu komandnog vrha imenovanog pred oružani pohod bosanske vojske na Vladikat podlovćenske Crne Gore. Naime komandu nad domaćim odbrambenim snagama, preuzeo je guvernadur Stano, čiji je štab sačinjavalo još šest crnogorskih vojvoda. Na izbor Stanislava Radonjića za guvenadura, nesumnjivo su uticali spoljnopolitički razlozi. On je, uz vladiku Vasilija, već do tada, bio najpoznatiji Crnogorac van granica svoje zemlje, sa značajnim diplomatskim iskustvom i kontaktima. Osim toga, Stano je,i pored nerijetkih mimoilaženja s mletačkim vlastima, umio s njima i da saradjuje. Venecija , i kad se ozbiljno na njega ljutila, nije mogla da ga sasvim odbaci, jer joj je mnogo puta bio od korsti, a u neku ruku, čini se i da ga je prihvatala kao svoga građanina. On je u Kavču na Vrmcu imao i dobro imanje s velikim stambenim objektom, a i sinovi su mu jedno vrijeme bili u mletačkoj vojnoj službi. Vasilije je razmišljao da, i pored blokade crnogorske granice od strane Mletaka, Stanovim zalaganjem može doći do deblokade, što bi omogućilo sklanjanje naroda na mletačku teritoriju, kao i u vrijeme Ćuprilićevog pohoda. Sem toga, imao je povjerenja u Stanove vojničke kvalitete i ličnu hrabrost”.
Po Živkoviću, dakle, “razmjena funkcija” izmedju Radonjića i Vukotića bila je samo puka tehnička radnja, kojom je, po nalogu istorijskih okolnosti, izvršen novi raspored snaga i odnosa u crnogorskom političkom vrhu, uz odgovarajuće personalne promjene. Nije uradjena u okviru “internog aranžmana” vodećih ličnosti iz dviju poznatih i uglednih porodica, nego na temelju odluke Opštecrnogorskog zbora, koji je procijenio da je takva solucija u najvišem interesu zemlje. Tom “razmjenom” guvernadurska titula nije pripala većem “stranom poslušniku”, ili boljem “unutrašnjem trgovcu”, nego ličnosti koja se osim visokim diplomatskim sposobnostima i umijećima, odlikovala i “vojničkim kvalitetima i ličnom hrabrošću”. Radilo se, dakle, o “manevru” koji nije predstavljao samo čin odavanja priznanja jednoj ličnosti za učinjeno, nego i njenog “isturanja” na poziciju s koje će, kao komandant crnogorske vojske u borbi za odbranu zemlje, još više pokazati koliko vrijedi i što može.

Karakterističnim za autore u čijim se tekstovima može sresti tvrdnja da su Radonjići guvernadurstvo stekli narodnom voljom i izborom, na temelju ugleda koji su uživali u zemlji i priznanja za doprinos njenom opstanku i razvoju, može se smatrati pisanje Dušana Vuksana, u njegovoj knjizi Petar I Petrović Njegoš i njegovo doba. Pri tome, ne radi se o mišljenju (uvjerenju) samog Vuksana, nego o mišljenju (uvjerenju) nekog drugog autora, kojega on samo korektno kazuje (prenosi). Vuksan, naime, u kontekstu opisa misije austrijskog pukovnika Paulića u Crnoj Gori i utisaka koje je ovaj tom prilikom stekao, navodi i dio Paulićevog izvještaja svojoj vladi, u kome se kaže: “ Radonjićev otac je prvi, kome je narod dao titulu guvernadura s razloga, da bi pred Turcima i Mlečanima imao veći ugled”. S obzirom na to da je Paulić u Crnoj Gori boravio u vrijeme kada se na guvernadurskoj funkciji nalazio Jovan Radonjić, njegova opaska odnosi se na Stanislava Radonjića. Podudarnost ovog mišljenja sa naprijed izloženim Živkovićevim uvjerenjima je gotovo potpuna. Istovjetan im je i smisao, odnosno poruka.
Viala de Somijer takođe piše o dolasku Radonjića na guvernadursku funkciju narodnom voljom,na temelju osvjedočenih zasluga. No, za razliku od Vuksana, on iznosi vlastito uvjerenje, a ne mišljenje odnosno kazivanje nekog drugog autora. Viala de Somijer, naime, u svojoj knjizi Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru, na tu temu govori tri puta – jednom u formi konstatacije nečega što je neupitno, a dva puta u formi prezentacije nečega što je saznao iz “prve ruke”. U prvom slučaju riječ je o njegovom iskazu da guvernadur Bogdan Radonjić, s kojim se i lično srio “potiče iz vrlo stare porodice u kojoj se već dugo vremena ova počast prenosi sa oca na sina”,i da je “tu čast ova porodica... zaslužila zbog izuzetne hrabrosti i ljubavlju prema otadžbini, zbog koje su uvijek bili neustrašivi u najopasnijim prilikama”.(Povodom pominjanja imena Bogdan, prevodilac Somijerove knjige Marija Adžić, daje u fusnoti sljedeće objašnjenje:”Nije utvrdjeno da je postojao guvernadur po imenu Bogdan Radonjić. U vrijeme posjete Viale de Somijera guvernadur je bio Vukajle Radonjić (koji se još potpisivao Vuk, Vuko, Vukolaj). On je naslijedio svog oca guvenadura Jovana Radonjića koji je zbog naročitih zasluga dobio diplomu i pravo da guvernadursko zvanje ostane u njegovoj porodici. Vuko je za guvenadura izabran 1804.godine. To je, ujedno, i posljednji guvernadur u Crnoj Gori”.).(?)
U druga dva slučaja Viala de Somijer o predmetnoj temi govori na temelju onoga što je saznao iz kazivanja samih Radonjića.
Prva takva priča odnosi se na njegovo prenošenje objašnjenja samih Radonjića o tome otkud guvernadurima iz njihove porodice raskošna španska nošnja, u kome se, kako je djelimično već naznačeno, u formi izvjesnog predanja, kaže:
-da su “prije više od dva vijeka”, tu nošnju donijeli guvernadurovi preci sa nekog od putovanja svojim brodovima do španskih luka;
-da se ta nošnja, zbog “lijepih boja” i “zlatom vezene lijepe košulje” svidjal mnogijema, radi čega je ondašnji guvernadur smatrao korisnim da je i on prihvati;
-da faktički od tada guvernadur koristi tu nošnju s ciljem da, pored ostalog, i svojim “spoljašnjim izgledom” izrazi poštovanje prema svom narodu i učvrsti “narodnu odanost” svojoj vlasti”.
Druga takva priča Viale de Somijera odnosi se na kahzivanje samog guvenadura da su Radonjići guvernadurstvo stekli narodnom voljom, odnosno narodnim izborom. U toj priči, konkretno, Viala de Somijer objašnjava da je na pitanje kakav Crna Gora oblik vladavine ima, dobio guvernadurov odgovor “da je u početku crnogorski narod neposredno birao svoje glavare”, ali da “danas oblik vladavine nije više isti”, već “guvernadura i pet serdara biraju knezovi, ove biraju vojvode, a njih plemena”.
Iz sve tri priče sadržane u knjizi Viale de Somijera, dakle, proizilazi:
-da su Radonjići stara porodica, koja guvernadursku počast nosi “već dugo vremena”, prenoseći je “sa oca na sina”;
-da su Radonjići čast da budu guvernaduri zaslužili “zbog izuzetne hrabrosti i ljubavlju prema otadžbini;
-da su na funkciju guvenadura birani odlukom narodnih predstavnika, tj. Narodnom voljom, te da je taj postupak primjenjivan i prije nego je ona postala nasljedna, kao i kasnije kada se način konstituisanja vrhovnih orgna u zemlji promijenio.
Nakon svega, ista situacija kao i kod pokušaja da se sazna kada su Radonjići postali guvernaduri. I ista nedoumica.
Kako su, zbilja, Radonjići postali guvernaduri:
-”zamjenom funkcija” sa Vukotićima – kako, na primjer, smatraju Dušan Vuksan, Dimitrije Milaković, autori Istorijskog leksikona Crne Gore i drugi autori;
-zahvaljujući angažovanju Mlečića, koji su u Radonjićima prepoznali valjanog partnera i pouzdanog povjerenika u svojim trgovinskim i drugim poslovima sa Crnom Gorom i u Crnoj Gori – kako, na primjer, smatra Jagoš Jovanović;
-odlukom (oktrojem) mitropolita Vasilija Petrovića, koji je u jednom tenutku (pr)ocjenio da bi tim činom uradio dvije korisne stvari – olakšao sebi poslove u vođenju unutrašnje politike i doprinio povećanju sepena plemenskog jedinstva – kako, na primjer, smatraju Sima Milutinović Sarajlija i autori Istorije Crne Gore (Stanojević i Vasić);
-voljom nekog narodnog predstavništva, utemeljenoj na ocjeni njihovog ugleda i zasluga za rješavanje važnoih unutrašnjih i spoljnih pitanja i problema zmelje – kako, na primjer, piše udiplomi guvernadura Jovana Radonjića iz 1770. godine, a uglavno to, na neki način, podržavaju i Risto Dragićević, Dragoje Živković i dvojica stranih autora koji su crnogorske prilike onog doba posmatrali “izbliza” (pukovnici Paulić i Viala de Somijer)?
Ni ovdje, kao ni u slučaju pitanja vremena dolaska Radonjića na guvernadursku funkciju, i uglavnom iz istih razloga, svi pomenuti odgovori ne mogu biti tačni. Njihova međusobna udaljenost i uzajamna isključivost, ne čine ih “svodljivim” na grupe od koji bi neke bile tačne, a neke ne. Nema uslova (tj.dovoljno uvjerljivih argumenata) da se za bilo koji od njih pojedinačno kaže da je sasvim tačan, ili sasvim netačan. Ni ovdje istoričari ne postupaju drugačije nego u prvom slučaju: svaki od njih nudi svoj “nalaz”, ali bez direktnog argumentovanog osporavanja drugih.

Pažnja koju crnogorska istoriografija posvećuje ovom pitanju nesrazmjerna je njegovom višestrukom značaju. Tačnije, osim Rista Dragićevića i, uzgredno, Dušana Otaševića, njime se malo koji od referentnih crnogorskih istoričara uopšte bavi.
Nepoznanica u pogledu broja ličnosti iz porodice Radonjić koje su obavljale guvernadursku funkciju nije karakteristična samo za vrijeme prije izbora Stanislava Radonjića za guvenadura, već i za čitav period nakon toga.
Kako je već rečeno (u poglavlju o vremenu pojave guvernadurstva), samo su Ilarion Ruvarac i Risto Dragićević iskazali rezervu prema autorima koji su direktno tvrdili, ili makar “dozvoljavali mogućnost”, da je guvernadura u Crnoj Gori, kao autentičnih vršilaca nekih javnih funkcija, bilo i prije XVIII vijeka(Ilarion Ruvarac, vidjeli smo, to čini tako što, kritikujući Subotića, Andrića, Miklošića i ostale autore koji su se olako poveli za tekstom “neznanog zapisivača”, u kome je, prema Subotićevoj interpretaciji, stajalo da su “Banovi ot nahie katunske”, iz “famela” Vukotića, Punoševića, Radonjića i drugih vladali Crnom Gorom “dokle posla Petar Veliki Gramatu” - najprije tvrdi da vlast u Crnoj Gori tada nijesu imali ni mitropoliti, ni guvernaduri, već Turci, a potom pretpostavlja da je tekst “nezananog zapisivača”, sa dezinformacijom o nekakvoj vlasti pomenutih porodica, moga da potiče samo “od čoveka bliskog guvernaduru Radoniču, koji je išao za tim, da potisne i saasvim otstrani mitropolita Petra I od uprave i od mešanja u svetovne poslove, te da guvernadur ostane jedini vrhovni glavar u Crnoj Gori “(Povjesnica crnogorska, str.591”). Risto Dragićević to čini tako što, izražavajući rezervu prema tzv. Gopčevićevoj listi guvenadura – na kojoj su se nalaili Jovan Vukotić (od 1524), Punošević, Radonjić, Tomanović, Milić, Vuk Rajčević, Martinović, Petrović, Ramadanović, Mijušković (1711), Vučeta Bogdanović, Vukota Vukašinović, Nikola Lazarević, Jovan Vukotić, Stanislav (Stanko Radonjić) i Joko Radonjić – rijećje da priče o “prvim guvernadurima” nijesu zasnovane “ni na kakvim izvorima”, te da su od nabrojenih sedamnaest guvernadura sigurno svi, sem dvojice, bili “samo plemenski glavari”(Risto J. Dragićević: Guvernaduri u Crnoj Gori 1717-1830, str. 20-22).
No, kako je i u ovom poglavlju već rečeno, niko od istoričara (a ni Ruvarac i Dragićević), ne “načinje” ona druga dva izvora koji, makar i indirektno, takođe nude priču o guvernadurima prije nego što “posla Petar Veliki Gramtu 1711” i prije nego što Crnogorci s Mlečićima potpisaše ugovor o uvodjenju guvernadurstva (1717) – rusku carsku gramatu od 1711, objavljenu u Kratkom opisu o Zeti i Crnoj Gori (prve crnogorske žene istoričara – Katarine Radonjić/ sestre guvernadura Stanislava Radonjića), čiji su adresati, pored ostalih, i crnogorski guvernaduri, i priču koju prenosi Viala de Somijer o “španskoj” nošnji guvernadurovoj i “otkrićima” od kada su Radonjići guvernaduri, koja se u njoj nude. Budući da oba ova izvora potiču od Radonjića, sasvim je moguće da oba imaju istu saznajnu vrijednost kao, recimo, i priča crnogorskih mitropolita o tome da vlast u principu potiče od Boga, a da su oni konkretno vlast dobili u nasljeđe od Crnojevića. Tako što, međutim, niko ne kaže, budući da crnogorska istoriografija, bilo iz (pretpostavljenih) razloga koje smo naprijed naveli, bilo iz strahopoštovanja prema mitropolitima i njihovoj riječi, izbjegava svaku priču na tu temu. Stoga priča o tome da li je guvernadura Radonjića bilo i prije Stanislava, i koliko ih je bilo, ako ih je bilo, formalno i dalje ostaje otvorena. Kao takva, ta priča u principu daje mogućnost da se u “nešto kreativnijoj interpretaciji”, na isti način na koji se crnogorski mitropoliti porglašavaju svjetovnm vladarima, i neki Stanislavljevi preci proglase guvernadurima.
Uostalom, autor koji bi za tim posegao imao bi kudikamo lakši posao od mitropolita, jer dok se mitropoliti nijesu imali na što pozvati osima na “predanje” koje su sami stvorili. On bi se mogao pozvati na dokument, usvojen na jednom Opštecrnogorskom zboru i potpisan od strane jednog crnogorskog mitropolita, u kome se, pored mnogih pohvala izrečenih na račun porodice Radonjić, kaže da Crnogorci guvernaduru Jovanu Radonjiću daju svu vlast “po primjeru svojih predaka, koji su vojvodu Stanišu Radonjića postavili za vrhovnog serdara, za njim sina njegova Vukosava, iza Vukosava drugog sina Stanišina Vukolaja, a poslije Vukolaja njegova sina Stanislava”.

Centralno pitanje u crnogorskoj istoriografiji posvećenoj guvernadursko-mitropolitskoj kontroverzi jeste politički odnos guvernadurstva prema mitropolitstvu. Razumije se, ne prema mitropolitstvu kao funkciji i titulaturi u crkvenoj hijerarhiji, već prema mitropolitstvu kao političkoj aspiraciji i orijentaciji.
Ta tema, u raznim varijantama, prisutna je, otvoreno ili prikriveno, direktno ili indirektno, isključivo ili u kontekstu nekih drugih pitanja i problema, u gotovo svemu što je u crnogorskoj istoriografiji o guvernadurstvu ili povodom njega napisano. Dakako, to „prisustvo“ je uzgredno, letimično, djelimično i površno, uvijek u nečemu jednostrano i tako ideološki, vjerski, nacionalno ili na neki drugi ekskluzivistički način kodovano i komponovano, da uvijek „nepogrješivo“ daje željeni rezultat, koji se ogleda u tome da se na „odgovarajući način“, najčešće u formi apodiktičkih sudova, iskaže to „što se zna“ odnosno izrekne unaprijed odnesena presuda. A to „što se zna“, i na čemu se zasniva unaprijed odnesena presuda, jeste da su svetost mitropolitstva i dijaboličnost guvernadurstva – neupitni i neporecivi. Sve to, naravno, bez obaveze da se takvo „znanje” i na njemu utemeljena presuda objasne i obrazlože bilo čime, a najmanje valjanim argumetima.
Kako takvo istoriografsko kazivanje o crnogorskoj prošlosti konkretno izgleda pokazuje pisanje Dušana Vuksana o tome zašto Crnogorci mitropolita Petra I počituju kao „svetovnog poglavara“. Za Vuksana je, naime, nesporno da je mitropolit Petar I, „svojim besprijekornim životom i radom“ postigao takav ugled među Crnogorcima da su ga oni „odmah pošto se vratio iz Rusije počitovali i za crkvenog poglavara i za svetovnog poglavara, pa mu se za ovo potonje nije trebalo boriti s Radonjićem“.
Da stvar bude interesantnija, Vuksan sve ovo kaže odmah nakon konstatacije, s kojom smo se na nekim prethodnim stranicama već sreli, a koja glasi: „Neku osobitu vlast nad narodom nijesu imali ni Sava, ni Arsenije, a najmanje guvernadur i arhimandrit Petar, pa da bi se o nju trebalo otimati. Crna Gora podijeljena je na plemena i svaki plemenski glavar bio je potpuni gospodar svoga plemena. Guvernadur nije imao nikakvu vlast nad Crnogorcima, on čak nije bio ni glavar njeguški, već je imao jedino pravo da u ime crnogorskih glavara pregovara sa susjednim vlastima. Uostalom, vladika nije tražio za sebe mitropolitiski presto kao Petrović, već kao bivši koadjutor, na osnovu čega su došli na presto i Sava i Vasilije i Plamenac“(Dušan D. Vuksan: Petar I Petrović Njegoš i njegovo doba, Cetinje 1951, str. 39). Istovremeno, saobrazno tezi da „neke osobite vlasti nad nadorom“ u Crnoj Gori nije bilo, Vuksan će pokušati da ospori valjanost tumačenja Vladana Đorđevića o motivima mitropolitovog putovanja u Rusiju, tvrdeći da je Đorđević pogriješio kad je „iz pisma vladičina Potemkinu, a naročito iz riječi 'narod crnogorski već od rista godina priznavao je i sada priznaje vlast svojih mitropolita', i iz tvrdnje da 'mitropolitstvo po smrti Plemenčevoj po pravu nasljedstva prelazi na njega (Petra)' zaključo, da je vladika išao u Rusiju da pomoću nje dođe do vlasti, koju je guvernadur imao u rukama“(Isto, str. 38). No, da bi ovakvu priču ipak završio saobrazno svom generalnom pristupu guvernadursko-mitropolitskoj kontroverzi, odnosno međusobnoj poziciji njenih subjekata, u kome se tačno zna ko je ko i ko što može da bude, on će navedenom objašnjenju dodati još jedno. Riječ je o objašnjenju da to što su Petrovići „držali u svojim rukama gotovo sto pedeset godina mitropolitski presto, razlog je u prvom redu, što su bili sposobni i ne treba zaboraviti sjajnu plejadu mitropolita Danila, Vasilija, Petra I i Petra II, koji su bili sve sposobniji jedan od drugoga“(Isto, str. 39).

Vuksan, kao što se vidi, sve zna i o svemu presuđuje „iz prve“. Za njega nema nepoznatog i spornog ni u pogledu, inače, ne baš dovoljno objašnjenog mitropolitovog višegodišnjeg boravka u inostranstvu, niti povodom suštine i smisla guvernadursko-mitropolitske kontroverze. I sve to (samo)uvjereno demonstrira, a da prethodno nije čak ni pokušao da nešto više kaže o tome:
-što je „predmet spora“ Petrovića s Radonjićima i obrnuto – ako Radonjići ne pretenduju na mitropolitski prijesto, a Petrovići imaju poziciju svjetovnog poglavara za koju im se ne treba boriti;
-zašto je guvernadur Radonjić, za razliku od mitropolita, „imao pravo da u ime crnogorskih glavara pregovara sa susjednim vlastima“, te da li je to moglo biti razlog zbog kojeg se mitropolitu kao „svetovnom poglavaru“ valjalo boriti s guvernadurom;
-što se to dramatično promijenilo u Crnoj Gori tokom mitropolitovog boravka u Rusiji – s obzirom na činjenicu da je ona u vrijeme kad je mitropolit Petar I pošao na taj put bila podijeljena „na plemena i svaki plemenski glavar bio je potpuni gospodar svoga plemena“, usljed čega „neku osobitu vlast nad narodom nijesu imali ni Sava, ni Arsenije, a najmanje guvernadur i arhimandrit Petar“ - da su Crnogorci odmah po njegovom povratku iz Rusije odlučili da ga počituju i kao „svetovnog poglavara“ (mitropolitska titula svakako nije bila razlog za to, jer su i Sava i Arsenije bili mitropoliti, pa nijesu, kako sam Vuksan kaže, bili počitovani kao svjetovni poglavari);
-kojim je, kakvim i koliko dugim „besprekornim životom i radom“ mitropolit Petar stekao takvo poštovanje, ako je povodom i nakon hirotonisanja gotovo četiri godine proveo u inostranstvu, ako Crnogorci za dobar dio tog vremena nijesu znali ni gdje je mitropolit, ni što radi i ako i sam Vuksan navodi ( a ne demantuje) neke „spekulacije“ povodom mitropolitovog boravka u Beču, za koje se ne bi moglo reći da su potvrda nekog besprijekornog života i ponašanja;(Tako objašnjavajući „zašto Rusi Petra I nazivaju varalicom i neće da ga prime“, Vuksan kaže da je to „zbog pisma Sofronija Markovića Jugovića“ u kome ovaj kaže sljedeće: „U vrijeme dok je on bio u Crnoj Gori, 'arimadrit Petar se zavadio s mitropolitom Plemencem, a zatim digao mnoge crkvene stvari i prešao u Austriju da bi bio proizveden za arhijereja protiv Plamenca, koji je posvećen od carigradskog patrijarha kome Petar nije smio ići radi posvećenja, jer je mitropolit Plamenac još bio živ. Petar je prešavši u Austriju, molio ćesara da dopusti da se tu zavladiči, ali jećesar oklijevao, a i Plamenac i guvernadur pisali su ćesaru, da ne dopusti da se arhimandrit Petar posveti za vladiku, jer je on obična varalica. Usljed ovog ostao je Petrović u Beču pune četiri godine i nije se smio vratiti u Crnu Goru. Živio je od milostinje, koju su mu davali ćesar i vicekancelar Kobencl. Jugović ne zna da li je učinio još kakva 'tamna djela', ni ko ga je postavio za arhijereja, ali zna da to nije bio carigradski patrijar, kao što bi moralo biti po zakonu crnogorskom'“(Isto, str. 37).
-na koji način je mitropolit tokom dugog izbivanja vani stekao, ili na drugi način pribavio, političke kondicije i državničke reference koje su učinile da je odmah po povratku u Crnu Goru zadobio funkciju „svetovnog poglavara“, ako i sam Vuksan, znajući kako je mitropolit na tom putu prošao, konstatuje da je najveću korist koju je otuda donio predstavljalo to što je „sada bio načisto, da se nema nadati ni od koga ničemu“;
-kako i zašto je narod odlučio da mitropolita odmah po povratku iz Rusije počituje kao svjetovnog gospodara, ako je guvernadur imao pravo da u ime crnogorskih glavara razgovara sa susjednim vlastima i ako je „sve ovo vrijeme“ dok je mitropolit bio van zemlje, „sva briga“ oko naroda „pala na guvernadura, koji je činio sve što je mogao“.

Dakako, nije najveći problem u tome što Dušan Vuksan, ili bilo koji drugi autor pojedinačno, ostaje „indiferentan“ prema ovim i sličnim pitanjima, u smislu da u svom bavljenju guvernadursko-mitropolitskom kontroverzom ne pokazuje dovoljno entuzijazma u traženju uvjerljivih odgovora na njih. Mnogo veći problem je to što je ovakav pristup crnogorskih istoričara ovoj krupnoj i složenoj temi više pravilo nego izuzetak. Posljedica toga su brojne i teške, a najviše se ogledaju u tome:
-da je srazmjerno veoma malo istoriografskih tekstova, posvećenih guvernadursko-mitropolitskoj kontroverzi, koji su nastali s ambicijom njihovih autora da u bavljenju tom temom iskorače iz kolotečine apriorizma, te da u postupku njene obrade primijene neki od relevantnih naučnih metoda, odnosno teorijskih zatjeva i principa;
-da je još manje od prehodnih onih istoriografskih tekstova, posvećenih guvernadursko-mitropolitskoj kontroverzi, na čije se nalaze i sudove može osloniti kao na vjerodostojne, odnosno utemeljene na činjenicama, provjerenim dokazima;
-da su savim rijetki, ako ih uopšte ima, oni istoriograski tekstovi, posvećeni guvernadursko-mitropolitskoj kontroverzi, čiji stavovi, ocjene i sudovi nijesu direktno ili indirektno opovrgnuti bilo u njma samima ili u drugim tekstovima njihovih autora, bilo u istoriograskim tekstovima drugih autora.