Da li guvernadurstvo u Crnoj Gori jos uvijek postoji? Ni jedan dokument o ukidanju ne postoji !

- Ne zaboravimo da je odluka o konfiskovanju imovine mojih predaka, kralja Nikole i njegove djece, bila motivisana tobožnjom izdajom kralja Nikole, koja je data kao obrazloženje i pravni razlog za svrgavanje i konfiskaciju, kazao je princ Nikola i konstatovao da su to upravo razlozi zašto su pitanja moralne rehabilitacije i pravednog obeštećenja vezana.

Nije li i guvernaduru Vukolaju Radonjicu toboznja odluka(toboznja,jer niikad nije postojala, tek je naknadno od izmedju ostalog "istoricara" dvora vaseg djeda i pradjeda Mirka izmisljena) o konfiskovanju imovine mojih predaka i njihove djece bila motivisana toboznjom izdajom (uhvacena tajna NEPOSTOJECA prepiska guvernadura u kafani kod Sima Oraovcanina).(Ako cemo se filmski izraziti po scenariju ovdje se ubacuje smijeh publike...)


Dalje izrece Nikola:
- "Ja lično nemam osjećaj da se ova Vlada odužila dinastiji Petrovića zato što je podigla par spomenika uz par vatrenih izjava u čast dinastije, niti zato što mi je poslala neprihvatljiv Nacrt zakona o statusu dinastije, no ostavljam građanima Crne Gore da sami prosude da li je nepravda nanijeta mojoj porodici time ispravljena“, kazao je princ Nikola."


„Dobri“ prince – Ja za kostima svojih predaka guvernadura (vojvoda serdara, kapetana, conte ...) jos uvijek tragam kako bih im na grobnom mjestu svijecu zapalio(osim Stanislava Radonjica koji je sahranjen u Petrogradu), a ti nijesi zadovoljan ni sa „par“ vjeruj, ne toliko zasluzenih, spomenika. Mislis li cijenjeni prince, da turisti ne bi voljeli vidjet i posjetit spomenike crnogorskih conte, vojvoda,...guvernadura Radonjica, njihove DOMOVE dje su se radjali i umirali, DJE SU IH TVOJI PRETCI POBILI NA SPAVANJU NOCU, ODAKLE SU IH TVOJI PRETCI PROTJERALI...a potom tu imovinu prepisali na svoje ime.

„Ja sa velikom tugom pričam o mojem ocu Mihajlu. Mihajlo, po tituli posljednji kralj Crne Gore, umro je u velikom siromaštvu.“ rijeci su princa Nikole.

A ja sa OOOOGROMNOM tugom pričam o svojim prognanim pretcima (od strane tvoje casne porodice ) a ponajvise o posljednjem guvernaduru Vukolaju Radonjicu (mada uistinu nikako nije posljednji).
Vukolaj je umro ne u velikom siromaštvu, VEC JE UMRO OD POSLJEDICA TAMNOVANJA U VASOJ GUVERNADURICI I POSLJEDICA MUCENJA U NJOJ .
(Uzgred fini prince, kada sljedeci put posjetis Crnu Goru, povedi i svoje potomke u obilazak tamnice u cetinjskom manastiru - Guvernadurice, neka vide ljepote Crne Gore i tu. A takodje im objasni jos po nesto o njihovim „casnim“ korjenima).

Izjava princa Nikole Petrovica:
"Danas je u Crnoj Gori rascjep između bogatih i onih puno brojnijih, veoma siromašnih građana, ogroman, ekstreman. Naši sugrađani žive u velikoj nejednakosti, i to u zemlji koja je vjekovima organizovala svoje istorijsko preživljavanje oko solidarnosti u teškoćama i nemaštini.
U tom društvu, gdje je teško živjeti od svojeg rada i gdje vidimo da je materijalno bogatsvo stavljeno na pijedestal i postaje jedini kriterijum uspjeha, ne treba se čuditi što je današnji Crnogorac depresivan, pasivan i ljubomoran."


Ovo je vjeciti izvjestaj iz Crne Gore jos iz doba tvojih predaka i „vladavine“ tvoje „dinastije“. Ne znam kad je zabiljezeno da jos od toga vrijemena ne stoji da je :“...rascjep između bogatih i onih puno brojnijih, veoma siromašnih građana, ogroman, ekstreman.“
Pricaj nam u nekim o sljedecih izjava za novine, malo o „testamentu Rada Tomova“, malo o Peru Tomovu, o pradjedu Mirku... i o ekstremno bogatim i obicnom siromašnom narodu crnogorskom.
Pricaj nam malo i o imovini guvernadura Jovana Radonjica koji je zalagao svoju imovinu, kako bi dobio malo hrane, praha i olova...kako bi taj nas mucni narod crnogorski opstao bar jos koji dan... bar do povratka TVOJIH PREDAKA KOJI PO NEKOLIKO GODINA SE SKRIVAHU PO RUSIJI (i to bas kad je najgore po isti taj narod mucni crnogorski).

Pricaj posteno i CASNO, bar onako CASNO kako nalazu ta leptir masna i taj orden koji viri ispod nje kojim si okicen! Vitestvo je takvo! Ili jesi vitez ili nijesi!
I nikako ne valja slaviti svoje ime, no slava ide imenu bozijem (ja ovo tek onako da te podsjetim...).

I dok se mnogi svadjaju oko "novih"/"starih" slova poput ovog posljednjeg u nadimku , mi Radonjići NjegUši, problem vidimo u slovu O u "umjetničkom" imenu NjegOš .
( Pitanje je: da li je to samo umjetnicko ime koje su Petrovici i izumjeli, pa je sada nezamislivo da na primjer jedna novokomponovana pjevacica ili pjevac nemaju "umjetniko" ime: Snežana Jovanović-Šikica, Violeta Miljković- Viki, ... itd,itd. dok je već nešto drugo kada neko upotrebi kao "umjetničko" ime na primjer: Dragan Pantić-Smederevac... Čovjek se lijepo ovijem nadimkom ili "umjetničkim" imenom želio deklarisati kao čovjek iz Smedereva).
Takav je i slučaj sa Petrovićima Njegošima. Nadjenuše sebi novokomponovano (u to vrijeme) "umjetničko" ime sa jasnim deklarisanjem o njihovom porijeklu. Ako se mi Radonjići sa NjegUša pitamo , ne bi smo se previše upuštali u rasprave o pitanju posljednjeg slova kojim je napisan ovaj njihov nadimak ili "umjetničko" ime, već bi malo pitali umne ljude o tome zašto u tome nadimku ne potraže ono slovo O(NjegOš), koje jasno predstavlja deklarisanje odakle oni potiču,i tako zauvijek prekinuli sa trabunjanjima o njihovom starosjedilaštvu na Njeguše. Uostalom i gore pomenuti Smederevac je to želio jasno da podvuče. Dakle, dodjoši sa NjegOša u NjegUše, pošteno se i danas tako deklarišu (princ Nikola Petrović-NjegOš), pa zašto ih trpati onda u isti koš sa onim ko kaže da je NjegUš i time jasno podvuče mjesto svoga porijekla?

U nekoj staroj listini, a vezano za porijeklo Radonjića sa Njeguša, čak i u prijevodu (na druge jezike i sa drugi jezika) stoji: ..."Raič...conte di Negushi..." (dakle sa slovom U)! Vazda od NjegUša.
Pa Njeguši su vazda bili sa U.
Negusius Podcupica-ime Njeguša u latinskoj listini 1000-te godine

Prolazi Vuk kroz Njeguše, a dzukele laju,laju...na Vuka.
Vuk ih i ne primjećuje, jer on razumije samo ostale vukove.

Tada jedan od dzukela shvati da se on najjače čuje dok laju i pomisli:
„Mogao bih da se pretvaram da sam i ja Vuk, možda će onda ove ostale džukele da počnu da laju i na mene i prihvate me kao vodju.
Ali pošto nije znao šta to Vuka čini Vukom, nastavio je da laje i dalje. Ovoga puta samo mnogo glasnije od drugih.
Kako Vuk odavno nije ponovo prošao tuda, džukele i dalje laju slobodno, ali imaju sada vodju koji najglasnije laje. I sve ga džukele priznaju za vodju, sve misleći da im je vodja srodnik sa Vukom lično. Zaboravili su da kad oni laju na pun mjesec niko ne obraća pažnju. Po neko od ljudi samo odmahne rukom i kaže: „Pusti, pas laje a vjetar nosi!“
Ali zato i oni zaćute i strah im se uvuče u kosti kada se u vrijeme punog mjeseca oglasi Vuk.



Posto mi na cafe del montenegro stalno brisu ovu basnu, valjda se neko prepoznaje u njoj pa mu smeta, evo ja vam je odje napisah, a vi ako ste kukavice kao i oni tamo, i vi je obrisite!

A da nije u pitanju povezana vest ..." zbog "neootomanske" politike Turske prema Balkanu" sa Vikiliksa. Ipak je tamo na forumu cafe Montenegro/a moderator neki HARI KRISNA!



Bez ljutnje, ja samo reagujem u skladu sa mojim Avatarom!

Emisija Živa istina RTV IN 14.1.2011. gost Akademik Radovan Radonjić

http://www.rtvin.com/index.php?option=com_content&view=article&id=6751:iva-istina-14012011&catid=8:video&Itemid=29

GUVERNADURI

Dokumentarno-istorijska emisija TV Crne Gore o guvernadurima.
Urednik emisije Tanja Piperović. Saradnici Radovan Radonjić i Dragutin Papović.

http://montenegrina.net/pages/pages1/istorija/petrovici_xviii_vijek/rtcg_guvernaduri.html

Prema oceni Premijera Crne Gore Igora Lukšića, država ne može donositi važne odluke, niti definisati strategije razvoja bez preciznijih statističkih podataka o stanovništvu.

"Još na fakultetu sam naučio da se dobre političke odluke moraju zasnivati na pouzdanim podacima", rekao je Lukšić. Lukšića, država ne može donositi važne odluke, niti definisati strategije razvoja bez preciznijih statističkih podataka o stanovništvu.
http://www.blic.rs/Vesti/Politika/245275/Luksic-Popis-vazniji-za-gradjane-nego-za-politicare
http://www.vijesti.me/vijesti/luksic-popis-je-interesu-gradana-a-ne-drzave-politicara-clanak-13585
----------------------------------------------------------------------------------------------

Usput, da pitam> da li je popis vazniji za gradjane, ili je u interesu?
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
E moj premijeru, da su se moji guvernaduri Radonjici oslanjali na ovakve misli ... " država ne može donositi važne odluke, niti definisati strategije razvoja bez preciznijih statističkih podataka o stanovništvu" - nikada ne bi bilo ni Martinica, ni Krusa, ni... i nikada ne bi smo bili Crna Gora, vec samo KaraDag.

Pričajte šta hoćete vaš je deda bio Srbin


...“Građani Crne Gore imaju pravo da se izjasne kao Crnogorci i mi to njihovo pravo u Enciklopediji nijesmo sporili. Međutim, ja sam kao student i kasnije kao profesor učio da su Crnogorci dio srpskog naroda i to je mišljenje koje u istoriografiji preovlađuje”, rekao je on “Vijestima”.

U Enciklopediji, koju je izdao Zavod za udžbenike Beograda 2008. godine, između ostalog se navodi da su Crnogorci - Srbi, da se stanovništvo Crne Gore izjašnjavalo kao srpsko, da je Dado Đurić srpski slikar, Danilo Kiš srpski pisac, Balšići, Vojislavljevići, Crnojevići i Petrovići srpske dinastije, a Cetinje srpski grad....

http://www.vijesti.me/vijesti/ljusic-pricajte-sta-hocete-vas-je-deda-bio-srbin-clanak-15987
________________________________________________________________________________________________

Jesu li ili nijesu SRPSKE dinastije svi ovi pobrojani, ali jedino znam da NIKO NIKADA nije guvernadursku dinastiju Radonjic iz crnogorskih Njegusa (koja je najsurovije pobijena i unistena od ovijeh srpskih dinstija) pobrojao u srpske. Vazda su guvernaduri Radonjici slovili za Crnogorce.

Ako je mojem djedu Jovanu Radonjicu na sablji pisalo " guvernadur vise crnogorske nacije" ne znam sto to drugo moze znaciti osim onoga sto pise.
Eh, moj narode, Svestvoritelj neka ti da pameti.

„Čudo je i to da se u Crnoj Gori, kao građanskoj državi, u kojoj je crkva zakonom odvojena od države, političari izjavama kakve su se pojavile u medijima, mešaju direktno u unutrašnji život i ustrojstvo crkve. ”, rekao je za Tanjug mitropolit Amfilohije.



..." crkva zakonom odvojena od države..." Prosto da ne vjerujes da ovo nijesu rijeci Guvernadura! Pa zbog ovijeh rijeci vladike pobise cijelu guvernadursku porodicu(i guvernadura i bracu mu, i zene i djecu...preotese imovinu...
Nego, otkako najavise "povratak" praunuka samozvanog kralja Nikole, ponovo pocinje sve iz pocetka. Kao onda.

http://www.mefeedia.com/watch/44686164

http://www.mefeedia.com/watch/44686164 (V I D E O)

SVE DOĐE NA VIĐELO
Radovan Radonjić

---

http://www.maticacrnogorska.me/files/46-47/18%20radovan%20radonjic.pdf

"...riječ je o krajnje ignorantskom odnosu crnogorske istoriografiji prema djelu „anonimnog“ autora „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“, iz 1774. godine, kojim ova „učiteljaca života“ pokušava da prikrije jedan od najvećih i po posljedicama najtežih falsifikata u crnogorskoj istoriji - sadržan u njenom tumačenju političkih zbivanja u Crnoj Gori u drugoj polovini XVIII i prvoj polovini XIX vijeka..."



"...porodica guvernadura Radonjica koja političku vlast u Crnoj Gori vrši duže (pojedinačno uzevši) i od dinastije Crnojević i od dinastije Petrović, s tim što legitimaciju za tu svoju funkciju, osim iz osvjedočenih vojničkih i političkih zasluga za razvoj crnogorskog društva i države, crpi još i iz oficijelno
iskazanog pristanka svih najviših narodnih predstavnika, uključujući i čelnika domicilne pravoslavne crkve, potvrđenog i davanjem specijalne diplome, što kod prethodnih dviju dinastija
nije bio slučaj..."

"Nevolja je, međutim, u tome što bi prvo (mirenje s tim da je vrijeme važenja objašnjenja crnogorske prošlosti što ih nudi aktuelna istoriografija isteklo) bilo nešto mnogo teže od pukog priznanja da je nauka „kojoj se vjeruje“ predugo istrajavala na „istinama“ koje to nijesu, dok bi drugo (preuzimanje obaveze da se argumentovano ospori naučna utemeljenost onog saznajnog fonda iz kojeg proizilazi da su guvernaduri Radonjići bili nešto drugo od onoga što im se pripisivalo) tražilo autore kadre da,
kako bi Kipling rekao, uništeno djelo svog života počnu iznova da grade istrošenim alatkama. Kako za prvo nema spremnih, a za drugo sposobnih, proizilazi da najbolje rješenje „za sve“ jeste
- ćutati o svemu..."


"...Crnogorci itekako ratovali i prije Martinića i Krusa i da su u svaki rat ulazili pod vrhovnom komandom onih svojih prvaka kojima je to pravo „formacijski“ pripadalo ili su ga sticali svojim ratničkim umijećem i junaštvom. Tako, na primjer, da Crnogorci nijesu, pod vrhovnom komandom guvernadura
Stanislava Radonjića porazili vojsku bosanskog vezira na Čevu i u Bjelicama 1756. godine, đe bi se vratio mitropolit Vasilije, koji je uoči te bitke pod veoma čudnim okolnostima napustio zemlju?
Ili, đe bi se vratio mitropolit Petar I, nakon svog četvorogodišnjeg izbivanja iz zemlje, da ova nakon prvog Mahmut-pašinog pohoda nije bila slobodna, uprkos tome što Katunjani pod komandom guvernadura Jovana Radonjića, nijesu uspjeli da spriječe njegov prodor do Cetinja? Osim toga, dobro je poznato da se crnogorski alaj-barjak, „koji je predstavljao zajedničku vojnu zastavu cjelokupne crnogorske vojske, kao i državnu i nacionalnu zastavu“, a to znači i simbol vrhovne
komande nad crnogorskom vojskom, nalazio kod guvernadura Radonjića od momenta kad su oni preuzeli tu funkciju ..."


"...- da je „jedno od sredstava kojim se mitropolit često i rado služio bila i kletva“, koja „nije predstavljala vid nemoći mitropolita i državnika, koji bi se njome kao ’svetitelj’ služio (u nedostatku
drugih puteva uticanja na narod), već je nju, u tradiciji Crne Gore odavno poznatu kao način upozorenja neposlušnih.

Kazne su bile, kažu neki istoričari, sredstvo koje je mitropolit savim lijepo umio da obrazloži voljom božjom, kao u slučaju kad je njegova „’straža’ tajno ubila dva najsamovoljnija plemenska glavara, jednog Komanina i jednog Čevljanina, a da to nije izazvalo u tim plemenima nikakve teže posljedice, jer
je Vladika vješto proširio vijest ,da ih je bog kaznio što su grdno prestupili božju volju i nijesu slušali vladičine savjete i molbe, zbog čega je stigla kletva sa božjeg oltara“



„Potpuno sam siguran da je „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ pisala Katerina Radonjić. Naravno, Jovan Radonjić svojim znanjem, autoritetom i poznavanjem činjenica stoji iza Istorije“.
Jednako bi teško bilo ne primijetiti kako između iskaza autora „Kratkog opisa o Zeti i Crnoj Gori“, da je sve što je mogao naći „u izvornicima koji se sada u pravim originalima u Cetinjskom
manastiru još neoštećeni čuvaju“ prepisao „s originala od riječi do riječi, tačno kako tamo piše, ne primjenjujući ni sadašnji stil“, i „informacija“ što se mogu pročitati iz sadržaja ispisanih
na stranicama dokumenata sačuvanih u pomentim porodičnim arhivima guvernadura Radonjića - nema razlika. Odustvo odgovarajućeg interesa crnogorske istoriografije za „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ teško da je uslovljeno i time da je njegov tekst lošiji i konfuzniji od recimo teksta mudroga mitropolita Petra I „Kratka istorija Crne Gore“, pisanog pola vijeka kasnije. Ovo, uprkos činjenici da „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ nije bez izvjesnih mana - strukturnih i stilskih. Tih mana je,
međutim, mnogo više u mitropolitovoj knjizi, koja i bukvalno predstavlja „slagalicu“ nekoliko tuđih tekstova - crnojevićkih povelja, ruskih gramata i jedne deseteračke pjesme - prožetu njegovim
opisima i komentarima, koji čine tek jednu če tvrtinu ukupnog njenog teksta.Doda li se tome, da mitropolit u svom tekstu „plastično opisuje“ kako Crnogorci, „nimalo ne rastezajući“, djelom
„zasvjedočiše“ obećanje dato mitropolitu Danilu Petroviću, da će pobiti ili makar potjerati iz Crne Gore „sve svoje poturčenjakem ko(j)i se krsititi ne kćeše“, (što je, koliko se zna, bila
stvar „bujne mašte“), moglo bi se čak zaključiti da je „Kratka istorija Crne Gore“ u mnogom pogledu kvalitativno znatno „kraća“ od „Kratkog opisa o Zeti i Crnoj Gori“.
Razlog što crnogorski istoričari ignorišu postojanje „Kratkog opisa o Zeti i Crnoj Gori“ ne nalazi se ni u njegovom nižem spisateljskom nivou od onog u istorijama dvojice mitropolita i drugim sličnim dokumentima iz druge polovine XVIII i prve polovine XIX vijeka. Realno, spisu bi se u tom pogledu moglo puno toga prigovoriti (što neki autori i čine), pogotovo gledano iz ugla savremenih stilsko-jezičkih, metodološko-teorijskih i inih standarda i zahtjeva. No, realno stoji i ocjena Božidara Šekularca, njegovog priređivača za štampu, da mu je spisateljski nivo znatno iznad sličnih djela onog vremena, barem po dvije (vrlo važne) stvari: po kritičkom pristupu svom predmetu i po „metodičnosti“,
budući da se njegov autor služi naučnom aparaturom.
Krajnje uzroke svojevrsnog bojkota što ga crnogorska istoriografija primjenjuje prema „Kratkom opisu o Zeti i Crenoj Gori“ ne treba tražiti ni u nekakvom čvrstom stavu povjesničara u pogledu poštovanja principa i kriterijuma nauke kojom se bave u smislu da ih oni primoravaju da ne prihvate ništa što ove ne bi zadovoljavalo u obradi odnosno prezentaciji svog predmeta, ma što on bio. Jer, naprosto, takvog stava nema, uprkos činjenici da poneki od njih, s vremena na vrijeme, hoće da kažu, da „prošlost
pripada prošlosti“ i da se ona „ne može mijenjati“ (pri čemu najčešće, svjesno ili nesvjesno, ne prave razliku između sintagme „mijenjanje prošlosti“ i sintagme „mijenjanje ocjene o prošlosti“), te da svako bavljenje prošlošću ako ga ne rade licencirani istoričari, čak i kad je nametnuto potrebom da se isprave najočigledniji falsifikati, može da znači samo dvoje - ili „skretanje pažnje“ društva sa „aktuelnih pitanja i problema“ na nešto „što više nikoga ne interesuje“, ili nastojanje pojedinaca, uglavnom
neistoričara, koji se ne mire sa svojim odlaskom iz javnog života, da raznim „intelektualnim konstrukcijama“ i drugim (naučno i etički sumnjivim) radnjama „zakuče“ nešto od slave svojih predaka ili ove, eventualno, od seljaka pretvore u nobilitese.
Ima li se sve to u vidu, neće se pogriješiti ako se kaže da se u osnovi svojevrsne „zavjere ćutanja“ crnogorske istoriografije u odnosu na „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ nalazi strahopoštovanje
jedne nauke prema svojevremeno stvorenom mitskomističkom „doživljaja prošlosti“, čiji su tvorci i sljedbenici, saobrazno svojim „vizijama“ i potrebama „jednom za vazda“ opjevali svoje junake i „djela koja se pamte“, i od njihovih slavoluka izgradili sistem odbrane od svega što bi moglo da dovede u
pitanje „narodno predanje“ kao jedino mjerilo mudrosti i svrsishodnosti svega postojanja. Tačnije, radi se o strahu crnogorske istoriografije da se u „red stvari“ ustanovljen još u spisima njenih
„očeva-osnivača“, čije su onovremene meditacije i racionalizacije proglašene postulatima svekolike crnogorske povijesne istine, ne unesu novine na temelju kojih bi se saznalo iz kakvih je sve krivotvorina sazdana priča o prošlosti crnogorske nacije i države i kojim se sadržajima te priče „hrani duša“ Crnogoraca tokom potonja dva vijeka...."


No, ni tu nije kraj iskušenjima s kojima bi se srio istoričar (ili drugi naučnik) koji bi sebi dozvolio da se bavi „Kratkim opisom o Zeti i Crnoj Gori“, pa makar i krajnje kritički.
Baviti se tom knjigom, a ne sresti se s pitanjem ko ju je (na)pisao - nije moguće. Pokušati, pak, da se odgonetne ko je „anonim“, što stoji iza njenih redaka, a zaobići ime jedne žene -
Katerine Radonjić - takođe nije moguće. Ovo potonje tim prije što Božidar Šekularac, kako je već navedeno, kaže da je „potpuno siguran“ da je autor tog djela upravo rečena Katerina. Čak i pod uslovom da Šekularac nije u pravu, tj. da je autor te knjige neko drugi iz porodice Radonjić (guvernadur Jovan, kako smatraju neki istoričari), opet ostaje da je Katerina Radonjić bila
dobro pismena, čak i politički, što se vidi iz sadržaja njenog pisama objavljenog u knjizi „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“. I tu je problem.
Istoričari su, tako, u vrednovanju članova potonje crnogorske dinastije, na jednoj strani, i „u svemu antipodnih“ joj guvernadura, na drugoj, mogli sebi da dozvole slobodu da u publikaciji
enciklopedijskog karaktera crnogorskom guvernaduru Stani slavu - Stanu Radonjiću - koji je inače upamćen kao političar veoma poštovan u Mlecima, odnosno diplomata (službeno se srijetao sa ruskom i austrijskom caricom i rimskim papom) i ratnik (koji je pobjedonosno predvodio Crnogorace u borbi protiv vojske bosanskog vezira 1756) - ne dodijeli čak ni najmanju „odrednicu“. Mogli su i da malo „popuste“, pa da u istoj publikaciji guvernaduru Jovanu Radonjiću - takođe poznatom ratniku
(i komandantu crnogorske vojske), diplomati (šefu crnogorskih delegacija u Asustriji i Rusiji i jednom od autora čuvene Bečke konvencije o crnogorsko-austrijskim odnosima) i uopšte jednoj od najznačajnijih političkih ličnosti u Crnoj Gori svoga doba, koja više od tri decenije bitno utiče kako na sva njena unutrašnja politička dešavanja, tako i na njenu spoljnopolitičku orijentaciju - dodijele prostor od 20 redaka, što je tri puta manje od prostora koji su dobile knjeginja Darinka (60 redaka) ili princeza
Ksenija (60 redaka), a gotovo četiri puta manje od prostora koji je dobio Pero Tomov, poznat još i kao „brat vladičin“ (75 redaka).
Ali „dozvoliti mogućnost” da u kući „intelektualno inferiornih” guvernadura čitavih sto godina prije nego u „svetorodnoj” porodici postoji pismena žena, pa još toliko samouvjerena i hrabra da u svojoj knjizi, ili makar u svojim pismima, kritikuje mitropolite i njihovu politiku - nijesu mogli. Drugim riječima,
priznati da su tamo neki guvernaduri, ili čak neka njihova odiva, mogli da urade nešto što nije pošlo za rukom nijednom evropskom vladaru XVIII vijeka - da napišu knjigu poput Vasilijeve “Istorije o Crnoj Gori” - a kamo li da to još bude i knjiga u kojoj se mitropolitski pogledi i shvatanja ocjenjuju kao prilično nekorespodentni sa principima i zahtjevima evropske moderne, bilo bi ne samo nečuveno nego i nedozvoljivo.
Jer, za ime boga, da je porodica kojoj pripadaju mitropoliti bila samo „književna dinastija“ njena „velična“ je tako i toliko nesporna, da svaki pokušaj da se s njenim članovima o nečemu polemiše ne nadilazi nivo jeresi. Da se i ne govori o tome kakve bi probleme takva priča donijela istoričarima koji bi se prihvatili posla da, recimo, u nekom budućem istorijskom leksikonu odrede obim odrednice namijenjene Crnogorki poznatoj po tome što sredinom druge polovine XVIII vijeka prilično sigurno i upućeno raspravlja o temama političke i državno-pravne naravi, koje su i smislom i sadržajem na nivou tadašnjih everopskih dometa u toj oblasti, a u nečemu možda čak i iznad njih, u odnosu na prostor
posvećen članicama dinastije čiji je leksikografski rejting tri puta veći od onog što se priznaje guvernaduru koji se više od trideset godina nalazio na čelu onoga što se u Crnoj Gori njegovog
doba smatra političkom vlašću. Jednako je „neprimjereno” razmišljati i o tome kakvu bi tek gužvu u crnogorskim priśećanjima na prošlost izazvala nečija ideja da se toj „nepomenici“ za pamćenje - oda neka počast..."

uz pomoc novog programa koji mozete naci ovde
http://www.in20years.com/

mozete saznati kako cete vi ili neko drugi izgledati za 20 ili 30 godina.

Ja sam na primjer, saznao kako je izgledao moj predak guvernadur Vukolaj Radonjic kada je bio ubijen mucenjem u Guvernadurici od strane vladike Petrovica

PREDSTAVLjENA MISIJA FONDACIJE "GUVERNADURI RADONjIĆI"
Žele korekciju prošlosti

Fondacija "Guvernaduri Radonjići" osnovana je 25. juna ove godine na Njegušima, nedavno je registrovana kod nadležnih organa, čime su se stekli uslovi i da se počne sa realizacijom njenog programa. Osnivači Fondacije su:
-Aleksandar Čilikov, predsjednik,
u upravnom odboru su:
- Novak Adžić,
-Ilija Većir,
-Aleksandar Berkuljan,
-Lazar Božović,
-Nataša Đurović,
-Zuvdija Hodžić,
-Slobodan Milatović,
-Marijan Milić,
-Mojaš Radonjić,
-Ivan Stipanić,
-Božidar Šekularac i
-Marko Špadijer,

U nadzornom odboru su:
-Jovo Radonjić,
-Vojo Stanišić i
-Ljubomir Vulović,

Sekretar je Đorđija M. Radonjić.

A teritorijalno dolaze iz Podgorice, Cetinja, Tivta, Kotora i Sidneja.
Program, ciljeve i misiju fondacije, predstavili su predsjednik Aleksandar Čilikov, akademik Radovan Radonjić i reditelj Slobodan Milatović.
Kako je Čilikov kazao, cilj je istraživanje istorijske građe vezane za instituciju guvernadurstva u Crnoj Gori i dinastiju Radonjić, koja je, kako smatra, kao i Vojisavljevići, Balšići, Crnojevići, nepravedno zapostavljena u odnosu na Petroviće. Uz staro rimsko načelo Fortiter in re, suaviter in modo (Odvažno u činu, blago u načinu), cilj fondacije je da, na način koji odgovara ovakvim oblicima društvenog organizovanja i djelovanja doprinese otklanjanju izvjesnih zabuna, zabluda i falsifikata u crnogorskoj istoriografiji. Time će doprinijeti da se odgovorne političke, kulturne i naučne instance i institucije na dostojan i dostojanstven način suoče sa činjenicama da guvernadurstvo u Crnoj Gori, za vrijeme Radonjića nije bila puka titula, već najviša stvarna državna institucija i funkcija u zemlji.
- Crnogorski guvernaduri iz njeguške porodice Radonjić, koji su tu funkciju nasljedno obavljali više od 70 godina, nisu radili protiv Crne Gore i njenih nacionalnih i državnih interesa, niti su na vlast došli prevarom ni na silu, nego voljom naroda, a nisu ni izgubili vlast zbog veleizdaje, kako im se pripisuje, već zbog toga što je njihova proevropska i građanska orijentacija u razvoju zemlje bila smetnja za punu afirmaciju ideje pravoslavnoslovenskog integralizma pod ruskom egidom. Guvernadurska porodica Radonjić nikada nije napustila zemlju u kriznim vremenima, već je pobijena i protjerana iz zemlje, kažu u fondaciji.
Jedan od ciljeva je i da dokažu da guvernaduri Radonjići iza sebe nijesu ostavili kao jedino znamenje, kako se u crnogorskoj istoriografiji često navodi, "guvernaduricu", pećinu u Cetinjskom manastiru.
- Želimo tri stvari. Da odstranimo grube falsifikate i neistine iz tumačenja važnog dijela crnogorske istorije i ličnosti koje su tom vremenu davale svoj pečat. Drugo, ispunjenje duga Crne Gore prema ličnostima koje su u njoj časno obavljale najviše državne funkcije svog doba i treće da korektujemo "repere" prošlosti koji mogu i treba da posluže sadašnjim i budućim naraštajima i međunarodnim opredjeljenjima Crne Gore, kazao je, između ostalog Radonjić.

- Čekali smo da se i zvanično registrujemo. Radi se na formiranju spomen-kuće, a za narednu godinu planiramo naučni skup sa eminentnim stručnjacima, na temu guvernadurstva i dinastije Radonjić, zaključio je Čilikov.
D.D.P.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Kultura&datum=2011-10-16&clanak=301741

Милош КРИВОКАПИЋ
РЕФЛЕКС ПОЛУГЛАСНИКА И ЈАТА У ПИСМИМА
СЕРДАРА И ГУВЕРНАДУРА РАДОЊИЋА

http://www.ff.ac.me/dokumenta/Rijec%20II/Milos%20Krivokapic.pdf

"...и, наравно, језику Радоњића, који је у много чему огледало ста-
роцрногорског народног говора..."

Вокализам писама Радоњића не разликује се од вокалског система већине на-
ших дијалеката, нити од вокалског система данашњег књижевног језика.

..."Писма сердара и гувернадура Радоњића Станише, Вукала, Јована и Вуколаја,... огледало су црногорског народног говора што је иочекивано с обзиром на припадност Радоњића Његушима, тиме и староцрногорским говорима..."

Дуљење кратког јата, што је одлика неких црногорских говора , али и јужног наречја
уопште, региструјемо у писмима сердара и гувернадура Станише, гувернадура Вукала, Јована и Вуколаја.

Grupa istoričara danas je predstavila dva dokumenta koji po njima dokazuju da kralj Petar II nikada nije abdicirao i da su informacije o tome predstavljale propagandu komunističkog režima Josipa Broza Tita.
Direktor Instituta za savremenu istoriju Momčilo Pavlović je podsetio da su tadšnji izbori održani u atmosferi represije i straha, da je po podacima likvidairano 30.000 ljudi i da "kralja niko nije smeo da brani u takvim okolnostima".

A sada ono sto su radili Petrovici i pre (izmisljanje i laganje)

U jednoj od tacaka osude guvernadura Vukolaja Radonjica stoji i : Ako ko u zemlji stane u odbranu guvernadura, da se isto kao i kuca Joka Stanova cera iz zemlje, a Vuko i Marko da se musketaju” Pitam da li je onda neobicno sto ovakvim zastrasivanjem mnogo njih nije smelo reagovati? Cast izuzecima, koji su stradali isto kao i kuca Joka Stanova (guvernadura Jovana Stanova Radonjica za one koji ne znaju). Takodje, da stavimo na stranu i cinjenicu da je Vuko Radonjic imao toliko pristalica u Crnoj Gori da bi oni “mogli izazvati smutnju” da je odmah 1830. godine i smijenjen i ubijen.

Dakle, i u slucaju guvernadura Radonjica postoji samo "lazna optuznica" i nepostojeca i nevazeca "Odluka senata" da se guvernadurstvo ukida.

O POLITIČKOM NASLJEĐU CRNOJEVIĆA
Radovan Radonjić

http://maticacrnogorska.me/files/44/22%20radovan%20radonjic.pdf


... kad mitovi nastaju s one strane racionalnog...
Narucena "dvorska" istoriografija!
Vrijeme da laz pobjegne pred istinom...





O kakvoj odn. cijoj "vladavini" se radi, ili kako to vise vole neki "istoricari" da insistiraju na "Crnoj Gori pod vlascu dinastije Petrovica", kada na primjer:

*Risto Dragićević, u svojoj studiji posvećenoj crnogorskome guvernadurstvu, ocjenjujući poziciju guvernadura spram mitropolita sa stanovišta njihove društvene uloge i uticaja, konstatuje da „guvernadurstvo nije bila ’puka titula’, već da su mitropolit i guvernadur bile dvije najglavnije ličnosti u Crnoj Gori, od kojih je... prvi (mitropolit) mogao imati katkad i veći uticaj, a drugi (guvernadur) veću vlast!
Mozda bi bilo po ovome pravilnije (i postenije) reci Crna Gora pod vlascu guvernadura i to Radonjica.

- Cak sama crnogorska istoriografija obiluje iskazima o elementarnoj neutemeljenosti odnosno besmislenosti svake priče o svjetovnoj vlasti mitropolita. Među mnogobrojnim primjerima te vrste dovoljno je istaći:
*da Ilarion Ruvarac, u Crnoj Gori inače veoma štovan kao
utemeljivač „kritičkog metoda“ u istoriografiji, tvrdi da je priča
o političkoj vlasti mitropolita u Crnoj Gori, barem do početka
XVIII vijeka, isključivo stvar mašte samih „duhovnih otaca“

- nema dokaza (ili ga barem crnogorska istoriografija ne nudi)
da je neko od Crnojevića ovlastio kojega od mitropolita da
upravlja zemljom (pravo upravljanja manastirskom imovinom
je nešto drugo, a državni prostor se, ma koliki na momente bio,
nikad nije poklapao baš s tom imovinom);Ilarion Ruvarac, na čije pisanje na ovu temu, kako smo istakli, u crnogorskoj istoriografiji nema kritičkih reakcija, ne samo što decidno pobija tvrdnju da je u Crnoj Gori u pretpetrovićko vrijeme postojala bilo kakva vlast
mitrpopolita, već i negira da je uopšte postojala povelja Đurđa Crnojevića na
koju se mitropoliti pozivaju (Povjesnica crnogorska, str. 588). Inace, niko nikad nije dokazao da je postojala.

- i sami autori Istorije Crne Gore, uz sav respekt prema „narodnoj mašti“ odnosno „legendi“, na jednom mjestu kažu, da „vladika u duhovnom pogledu upravlja čitavom Crnom Gorom i samo je potčinjen pećkom patrijarhu“...

- cak se i u vrijeme smjene dvojice Petrovića na čelu Cetinjske mitroplije (Petra I i Petra II), na čelu Centralnog vijeća (najvišeg i jedinog političkog tijela u zemlji), nalazi guvernadur Vuko Radonjić.“.

Eklatantan primjer koji se odnosi na odveć ignorantski odnos prema rezultatima istraživanja koji ne potvrđuju stanovišta „dvorske istoriografije“ je odnos prema „natuknici“ (i savjetu) Ilariona Ruvarca povodom teze o svjetovnoj vlasti crnogorskih mitropolita, da bi crnogorska istoriografija, za svoje dobro, mitropolite crnogorske trebalo da iz političke premjesti u crkvenu povijest, „budući da su oni bili i ostali samo duhovne starešine, samo vladike i ništa više“.



U „istorijskoj memoriji“ savremenih Crnogoraca, takođe, nema mjesta ni za guvernadure Radonjiće, koji su se - prema onome što se kroz „pukotine“ u crnogorskoj „dvorskoj istoriografiji“ može jasno viđeti - više od sedam i
po decenija nalazili na čelu crnogorske svjetovne vlasti (one koje
je u njihovo vrijeme bilo i koliko je bilo), i u čijem se misaonom opusu nalaze djela (poput Kratkog opisa o Zeti i Crnoj Gori i tzv. Bečke konvencije) koja i u političkom i etičkom pogledu nadilaze i mitropolitske i poneke evropske horizonte onoga vremena.

Takav postupak, naravno, nije ni slučajan, ni naivan. Čineći to,
crnogorska istoriografija, u krajnjoj liniji, mitologiji duhovnih
otaca, koja je u funkciji njhove osobne borbe za vlast, dodaje još
i vlastitu mitologiju, koja je takođe u funkciji borbe za vlasti -
ali više ne ni mitropolitske, ni crnogorske.
Mitovi, kaže Ž. Sorel, spadaju u red „takvih konstrukcija čije je
poznavanje vrlo važno za istoričare“.105 Kao, u biti, fantastična i
slikovita manifestacija kolektivne svijesti o nečemu čemu se žele
(nastoje) pridati osobine odnosno vrijednosti koje ono nema, mitovi nekad, za kratko, mogu biti i korisni, posebno u situacijama kad
se iskazuju u formi „žive vjere“ koja preko „zajedničkog sentimenta“ ujedinjuje i mobiliše određene društvene grupe na akciju.
Tako mitovi o vlastitoj slavnoj prošlosti i velikim i mudrim vođama koje su joj davale „neizbrisiv pečat“, na primjer, mogu za trenutak da djeluje vrlo podsticajno na one koji teže za obnovom
nacionalnog identiteta ili državnog suvereniteta. No, isto tako, za
sve što se nakon „motivacionog bljeska“ dešava, pozivanje na
mitove može da bude i, po pravilu, jeste kontraproduktivno.
Mitovi, naime, kaže dalje Sorel, „nisu opisi stanja stvari već su
izrazi volje“.106 Oni su neka vrsta lažnog predstavljanja (prikazivanja) onoga na što se odnose, a varanje ljudi, bilo čime i u ime
bilo kojeg ideala, nije naročito srećna solucija. Mitovi su veoma
otporni na pokušaje da se potisnu ili obesnaže jer se gotovo uvijek
javljaju kao manifestacija ubjeđenja. Osnovu mitova ne čine misli
nego ośećaji. Istina mitova nije istina logike, nego istina ośećaja.
Ona se opire svakom analitčkom i kritičkom mišljenju i onđe đe
nje ima, za nauku nema mjesta. Faktički, to znači da je svijest o
vlastitoj društvenoj i državnoj prošlosti formirana na istoriografskim kazivanjima mitološke provenijencije, u čijoj se osnovi nalazi (tomistička) filozofema „vjeruj da bi razumio“, posve kriva.
Tako formiranom sviješću se, naime, saobrazno principu tzv. teodiceje, vrši (o)pravdanje kao jedino ispravne i progresivne, moralne i bezgrešne upravo one politike koja je u mnogo čemu bila
veoma daleko od toga.
Pravilo da mitovi nastaju s one strane racionalnog, i kao zamjena za njega, te da kao takvi ne samo sputavaju nego najčešće i sasvim sprečavaju svako razborito srijetanje sa stvarnošću.

III POGLAVLJE knjige Viale de Somijera

O guvernaduru i guvernadurstvu

Sadašnji guvernadur (1813.) zove se Bogdan Radonjić (U fusnoti na strani 33, stoji objašnjenje kako je u to vrijeme postojao samo guvernadur Vukajle, koji se potpisivao još sa Vukolaj, Vuko, Vuk, medjutim, mi njegovi potomci znamo da je to ime Bogdan – njegovo „drugo“ crkveno ime. -F.R.).
Potiče iz vrlo stare porodice u kojoj se već dugo vremena ova čast prenosi sa oca na sina, izuzimajući jedan period prouzrokovan unutrašnjim nemirima, ali koji je kratko trajao.
Tu čast ova porodica je zaslužila zbog izuzetne h.[/size]rabrosti i ljubavlju prema otadžbini, zbog koje su uvijek bili neustrašivi i u najopasnijim prilikama.
Bogdanu (Vukolaju) je četrdeseta> mada nije mnogo visok on je naočit, pravilnih crta i prijatne spoljašnjosti; kod njega je plemenitost spojena sa finoćom i ostavlja utisak najdublje iskrenosti; izražavanje mu je neusiljeno, razborito, ali ne i kitnjasto. Uglađen je, što veoma odudara od surovosti prirode i jednostavnosti ostalih stanovnika/

O svečanoj guvernadurovoj nošnji

Ona se sastoji iz nekakvog kratkog kaputa od svile boje neba, protkane na prednjem dijelu masivnim zlatnim tokama koje su tako rasporedjene da liči na žičanu košulju, i iz kratkog ogrtača španskog kroja od grube crvene svile; zakoplava se na klasičan način, kopčama ili zlatnim veoma velikim okruglim dugmadima. Ista takva odjeća, i u istoj boji, nosi se i zimi, ali je od sukna.
Na glavi nosi okruglu kapu koja je prilikom važnijih svečanosti i zavisno od njihovog značaja, ukrašena bijelim ili crnim perima.
Pojas mu je od tamno-crvene svile, na kojoj je zlatom izvezeno lovorovo i maslinovo spleteno lišće.
Njegove kratke pantalone su vrlo široke, kao kod Turaka. U struku su pričvršćene kaišem mjesto dugmadima. Nosi svilene ili pamučne čarape, zavisno od raznih prigoda; pojavljuje se čas u čizmama, a čas u zakopčanim cipelama; često je i u opancima, ali još češće u papučama, obući koja je uobičajena kod Turaka, a koje po svom obliku, donekle, liče našim (francuskim) papučama.
Kao i svi ostali, guvernadur je stalno naoružan puškom, handžarom, nožem dugim oko dvije stope ili malom sabljom i sa dva revolvera zataknuta za pojas. Njegovo oružje je lijepo i vrlo skupocjeno.
Odlikovan je ruskim ordenima Sv. Đorđa i ordenom Sv. Ane drugog reda. Krstovi ovih ordena su neopisivog savršenstva, ukrašeni dragim, veoma sjajnim kamenjem, dragocjeni poklon velikog monarha, koji na taj način potvrdjuje svoju darežljivost.
Sve to skupa lijepo pristaje guvernaduru. Medjutim, vrlo je čudno vidjeti obučenog u španjolsku nošnju vladara jednog naroda koji nosi sasvim drugačiju odjeću, nema nikakve veze sa Španijom i usvojio je pravilo da svi moraju nositi narodnu nošnju.
Tražeći objašnjenje, pitao sam da li za tu okolnost treba zahvaliti nekom političkom motivu, da li je uzrok tome neki dogadjaj vezan za istoriju zemlje ili je to slobodan izbor.
Odgovorili su mi da su, prije više od dva vijeka (dakle, XVI vijek ili početak XVII) Bogdanovi (Vukolajevi) preci uputili iz Kotorske luke u Španiju jednu ladju koju je izradio neki kapetan – član njihove porodice, i da su je snabdjeli poklonima za upravitelja luke u kojoj je trebalo ladju krstiti; u povratku na ladji su primili razne predmete, a medju njima i jednu vrlo raskošnu španjolsku nošnju; ta nošnja se mnogo dopala, kako zbog lijepih boja tako i zbog zlatom vezene lijepe košulje, pa je ondašnji guvernadur,*vidjeći oduševljenje naroda, smatrao za korisno da je on prihvati. Otada se njena upotreba i raširila. Očigledno, sadašnji guvernadur je shvatio da treba voditi računa i o svom spoljašnjem izgledu da bi se pridobilo poštovanje naroda. Guvernadur Bogdan (Vukolaj) postupa tako i iz drugih razloga; lojalnost i ljubav prema narodu učvršćuje mu narodnu odanost.
Bilo kako bilo, mislim da sam otkrio i neke druge razloge koji su me naveli da zaključim da postoje i drugi povodi za ovakvu guvernadursku nošnju.
Poznato je da su Španci dugo gospodarili dalmatiskom obalom od Šibenika do Albanije, da su se naselili na granici Vlaške, Hercegovine i Crne Gore da bi na taj način osigurali svoju pobjedu u svim napadima sa tih strana; da su, izmedju ostalog, na teritoriji Herceg-Novog podigli jedno važno utvrdjenje koje se i danas zove Spanjola; a kako nema sumnje da su Crnogorci, ili bar njihovi glavari, imali veze sa španskim vodjama, oni su prihvatali njihovu nošnju, ili im je poslužila kao model.
Sve dotle crnogorski guvernaduri nosili su gunjeve – kratke kabanice – koji predstavljaju pravu nacionalnu nošnju bez drugih ukrasa sem pojasa, odnedavno poznate pod imenom struka.
Guvernadurova braća nemaju nikakvo obilježje koje bi ih izdvajalo od ostalog svijeta. Ima ih šest, svi su junaci i u najvažnijim dogadjajima ulijevaju narodu strah i poštovanje.
Ovo je najbrojnija porodica. Sam guvernadur ima sedmoro djece koja su podignuta u roditeljskom domu. Njegova supruga brine o porodici kao dobra gospodarica; braća, sestre i jetrve žive svi zajedno u guvernadurovoj kući. (U fusnoti na strani 36. Viala bilježi: Prvog dana po dolasku primjetio sam da sva djeca u guvernadurovoj kući na sebi imaju kratke kaputiće ili prsluke od svilenkaste tkanine raznih boja medju kojime se ističe tamno-crvena. Medjutim, djeca su bila bosonoga i gologlava, čučala su oko ognjišta pokrivenog pepelom. Sjutradan su bila drugačije obučena.)
Medjutim, ne treba ni pomisliti da ovaj vladar živi u raskošnoj palati, da ima stražu i sjajan dvor. Ništa od svega toga nije potrebno da bi ga narod poštovao; on vlada svojom pravičnošću i držanjem koje svako cijeni. Nema nikakve razlike izmedju ovog jednostavnog upravljanja i vladavine velikih careva!
Ipak, guvernadurova kuća je mnogo prostranija i udobnija od ostalih kuća ; više se imalo razumijevanja kada je gradjena; ona, ustvari, podsjeća na kuću nekog našeg (francuskog) bogatog posjednika; nijesam, ipak, mogao da se obuzdam i da ne izrazim svoje čudjenje zbog tolike jednostavnosti; on je to primijetio i jednog dana mi ljubazno rekao: „Želio bih da mogu da te primim dostojnije“. „Vi me obasipate dobrotom“. „Istina je, moj dom nema ničega što podsjeća na palatu vladara jedne zemlje. Ali, to nije važno, ja sam srećan zbog ovog poretka“. - „U palatama ne žive oni najsrećniji“ - rekao samu. „Kod vas sam se dosad osjećao vrlo ugodno; vaš odnos prema meni i vaša pažnja odgovaraju mojim principima i više mi se dopadaju od one izvještačene ljubaznosti kojom vas obasipaju u najbogatijim dvorovima. Ovdje sam spavao mirnim snom jer sam vjerovao da je vaše dobro raspoloženje izraz prijatnog osjećanja sposobnosti pružanja gostoprimstva“.
Guvernadur je pohvalio moj odgovor i rekao mnogo ljubaznih riječi koje su pokazivale pravičnost i prefinjenost njegovih zapažanja, jer on je mnogo putovao po Sjevernoj i Istočnoj Evropi, ali ja o tome neću ovdje govoriti jer to je van mog domena, a nije ni značajno za moju temu.
Kao i vladika, guvernadur živi od ličnih prihoda. Oni se sastoje u zemljišnom posjedu, brojnom stadu i jednim dijelom, prihodu od ribolova. Kažu da dobija i godišnju rentu od Rusije u iznosu od 6000 dukata. Ja ne bih mogao to da potvrdim jer sam iz jednog razgovora sa guvernadurom, čini mi se, shvatio, mada on nije to potvrdio, da stvari ne stoje tako.
Bilo je prirodno da iskoristim svoj boravak na Njegušima da bih prikupio podatke o obliku vladavine u Crnoj gori; najbolje je bilo da se obratim čovjeku koji je jedna od prvih ličnosti i čija familija već dugo vremena obavlja u zemlji najodgovornije dužnosti. Najtačnija obavještenja u tom pogledu dao mi je guvernadur.

Viala de Somijer je krstio guvernadurovog unuka

Dan mog polaska iz Njeguša već je bio odredjen kada ga je dogodila jedna za mene vrlo laskava okolnost.
Todica, jedna od guvernadurovih snaha, porodila se u našem odsustvu. Čim je to saznao guvernadur je došao u moju sobu i, uzevši me prijateljski za ruku, rekao mi: „Došao sam da ti kažem da smo dobili još jednog nasljednika i da ti ponudim da ga krstiš“. „To je za mene velika čast, koja obavezuje. Stoga je prihvatam od sveg srca“. Zahvalio mi je vrlo laskavim riječima: „Za sve nas to će biti još jedno zadovoljstvo, uz radovanje što nam se familija povećava i loza produžava“. To je predmet njihovih najdubljih želja. Poziv da se dijete krsti ovdje se mnogo više cijeni nego kod nas i odbiti ga značilo bi veliku uvredu. Znao sam da je moje prihvatanje ostavilo dobar utisak, a to je uticalo na moje dalje putovanje i bilo povod za bezbroj prijateljskih pažnji i plemenitih postupaka jednog glavara.
Bilo je odredjeno da se svečanost održi sjutradan. Nema potrebe da ističem da joj je prisustvovao veliki broj ljudi; to se može zamisliti.
Krštenje se obavlja, bez razlike, u crkvi ili u kući. Ovo je obavljeno u guvernadurovoj kući. Za kumove se pozivaju dva muškarca i to ima istu onu snagu kao kada kod nas kumuju jedna žena i jedan muškarac. Odredili su mi kolegu (Bjelića), ili Bjelovog sina. Moja očekivanja se nijesu ispunila; ponadao sam se da će kuma biti jedna guvernadurova sestra koja je zasluživala tu pažnju. Medjutim, pristojnost mi nije dozvoljavala da tu želju saopštim.
Čin krštenja ne razlikuje se mnogo od našeg. Na isti način se krštavaju oba pola, osim što se, dok škropljenje otpočne, iznad ženskog djeteta drži jedan veo. Molitve traju tako dugo da iskušavaju strpljenje kumova. Najčudnije od svega je učestalost i obilnost škropljenja. Potpuno kvase novorodjenče koje vrišti do iznemoglosti. Medjutim, to je vapaj u pustinji; svakog trenutka, do posljednje kapi, pop nemilosrdnom rukom pojačava škropljenje. Ovom obredu, za vrijeme kojega gori tamjan, dodaju i vino sačuvano isključivo za ovu priliku. Na jednom stolu nalazi se zdjela puna žita potopljenog u vodi i medu izmedju četiri svijeće. Kada se završi i posljednje škropljenje, pop daje svima prisutnima po kašičicu žita, a ostatak šakom prosipa po cijeloj odaji. Popu ljube ruku, a zatim se grle.
Kada smjeste dijete u koljevku pored njega stavljaju atribute pola. Za mušku djecu to su puška, revolver, handžar. Prije nego što postavi oružje pred sina, otac ga pokazuje prisutnima, ljubi i pruža ga najuglednijim ljudima da ga i oni poljube, ukazujući im, na taj način, poštovanje. Oružje prinosi, takodje ustima svog mladog nasljednika, pušku i jedan revolver postavlja u kolijevku desno, a drugi revolver i handžar lijevo od djeteta. Ozbiljnost i važnost sa kojima to izvode svjedoče o značaju koji pridaju ovome obredu.
Pucnji iz kubura i mušketa, kao i zvona, uvijek se oglašavaju, iako se obred vrši u privatnoj kući. Na kraju, obred se završava ručkom ili užinom, zavisno od doba dana.
Za ovu priliku, kod guvernadura je bio pripremljen bogat ručak. Bilo je veoma veselo i objed je često prekidan brojnim zdravicama. Mogao bih da navedem nekoliko veoma interesantnih, kako zbog ličnosti koje su ih izgovarale, tako i zbog osobenosti izrečenih želja. Navešću neke od želja upućenih novorođenčetu. Lišene ilirske kratkoće i čari rime, one mnogo gube od svoje ljepote:
„Neka mudrost bude njegovo jedino nasljedstvo. - Neka sjaji kao jutarnja zvijezda. - Neka mu duša bude blaga kao blaga mjesečeva svjetlost. - Neka bude medenog srca. - Neka uvijek bude zdrav, kao najljepši hrast naših šuma. - Neka se nikad ne pomiri sa Turcima. - Neka se bori kao ja. - Neka ne umre u postelji. - Neka bude uvijek slobodan.“

Guvernadur me je nagovarao da ostanem još nekoliko dana kod njega. No, pošto sam potvrdio da želim da otputujem, izdao je naredjenje da to bude sjutradan rano.
Na dan mog odlaska sa Njeguša bio je narodni zbor. U trenutku kada sam izlazio iz guvernadurove kuće ispaljen je plotun; protopop i pop, obučeni u svešteničku odoru, blagoslovili su me. Pošto je zamolio za tišinu, guvernadur je pratnji koja mi je bila namijenjena održao govor na njihovom lokalnom jeziku. Prenosim ga doslovno: „Povjeravam vam jednog vojnika velikog Napoleona; bolje je da izginete nego da mu fali i dlaka sa glave“. Zatim me zagrlio uz jedno „zbogom“. Rastali smo se. Moj odred, koji se nalazio nakraj sela, pozdravio je plotunom; vojnici su mu odgovorili.

OKVIRNI PROGRAM RADA FONDACIJE
„GUVERNADURI RADONJIĆI“


Fondacija „Guvernaduri Radonjići“ osnovana je s ciljem da, saobrazno starom rimskom načelu FORTITER IN RE, SUAVITER IN MODO (odvažno u činu, blago u načinu), u razmjerama do kojih realno sežu aktivnosti ove vrste, utiče:
-prvo, na oživljavanje uspomene građana Crne Gore na nepravedno zaboravljenu instituciju guvernadurstva, koja je dugo davala snažan pečat razvoju njihovog društva i države, budući da, kako Risto Dragićević kaže, „guvernadurstvo nije bila ’puka titula’, već su mitropolit i guvernadur bile dvije najglavnije ličnosti u Crnoj Gori, od kojih je... prvi mogao imati katkad i veći uticaj, a drugi veću vlast, ukoliko je ova mogla postojati pri plemenskoj organizaciji“;
-drugo, na razbijanje fame o guvernadurstvu kao tuđoj agenturi i guvernadurima Radonjićima kao stranim špijunima i plaćenicima, koji rade protiv Crne Gore i njenih nacionalnih i državnih interesa, što je crnogorska istoriografija sustavno širi i održava više od dva vijeka u cilju satanizacije svake crnogorske političke i držvane akcije i orijenaticije koja ne bi bila na fonu pravoslavno-slovenskog integralizma pod ruskom egidom;
-treće, na razvijanje svijesti svih koji se bave istorijskom prošlošću crnogorskog naroda i države u pogledu toga: a) da bavljenje tim poslovima nije isto što i neobavezno meditiranje o “naslijeđenom”, iz kojeg svako može da uzme ono što odgovara njegovim ličnim i porodičnim, vjerskim i nacionalnim, etičkim i političkim nazorima i pobudma, nego ozbiljno i odgovorno bilježenje radi “unošenja u pamćenje” svega što je u dobrom i u lošem smislu karakterisalo, opredjeljivalo i usmjeravalo njihov razvoj i opstanak; b) da u je tom poslu, ko god se njime bavio, obavezno poštovanje principa suum cuinque tribure (svakome svoje dati), tj. primjenjivanje istih etičkih i političkih, ideoloških i aksioloških kriterijume u prosuđivanju suštine i smisla onoga što su i kako su radili i dokle su svojim učincima (do)sezali svi aktera crnogoreskog istorijskog procesa; c) da baviti se prošlošću ne znači samo opisivati što se u minulim vremenima zbi(va)lo, već i objasniti kako se to „povijesno zbivanje“ iskaz(iv)alo u odnosu na dominantne ideje date epohe, te da li je, i koliko, korespondiralo sa glavnim pravcima i sadržajima aktuelnog i budućeg razvoja crnogorskog društva i države.

Fondacija svoju aktivnost temelji na pretpostavkama:
-da aktuelizirati pitanje guvernadurstva s ciljem da se realno sagleda njegova pozicija i uloga u istorijskoj prošlosti Crne Gore, odnosno „refleksija“ njegove političke orijentacije na aktuelna crnogorska društvena i državna opredjeljenja i stremljenja, ne znači ni mijenjati istoriju, ni uspostavljati drugačiji međusobni odnos aktera tog procesa od onog kakav je stvarno bio (uostalom, istorija se, sve i kada bi se to htjelo, ne može mijenjati);
-da insistirati na otklanjanju nepravdi nanesenih guveranadurima Radonjićima ne znači isto što i tražiti da se ovima vrati čast, ponos i slava, ukoliko su ih imali i koliko su ih imali, jer se tu ne radi o nečemu što je u nadležnosti drugih da bi se davalo ili uzimalo, već pripada sferi strogo ličnog, koje se stiče, ili gubi, isključivo vlastitim činom i učinkom;
-da ukazivanje na potrebu da se uistinu naučno-kritički osvijetli međusobni odnos institucije guvernarurstva i guvernadura Radonjića, na jednoj strani, i drugih aktera na crnogorskoj političkoj sceni njihovog doba, na drugoj, te odnos svih njih prema problemima i zadacima zemlje i uticajima ondašnjih unuptrašnjepolitičkih i spoljnopolitičkih orijentacija i akcija na njihovo rješavanje, nikako ne znači posezanje za umanjivanjem bilo kome zasluga koje je imao.

Djelujući saglasno tim pretpostavkama, Fondacija, dakle, neće preuzeti na sebe:
-ni dug Crne Gore i njenih oficijelnih državnih i naučnih ustanova prema instituciji guvernadurstva i plejadi državnika, vojskovođa i diplomata iz porodice (dinastije) Radonjić, koji su tokom više od jednog vijeka časno izvršavali svoje obaveze prema narodu i državi kojima su bili na čelu;
ni obaveze istorijske nauke koja, kako reče Milovan Đilas, „duguje Radonjićima i guvernadurima pravdu i istinu“;
-ni ulogu arbitra koji će, po nekim vlastitim kriterijumima, vratiti guvernadurstvu dignitet, a guvernadurima osporavanu im čast i ponos.

Fondacija u tom pogledu želi samo da ukaže na to:
-da, za Crnu Goru i njenu istorijsku nauku, nije nimalo afirmativna činjenica da, kako je svojevremeno konstatovao Risto Dragićević, „još niko nije pokušao da napiše monografiju o guvernadurima“, da „ima crnogorskih istoriografa, koji u svojim djelima od po nekolike stotine strana imaju tek po nekolika retka o guvernadurima, ili čak o njima nema ni pomena“, da i ono „što se nađe samo su neke hipoteze, a naročito za prve guvernadure, pa, pošto nijesu osnovane ni na kakvim izvorima, skoro su kod svakog istoriografa različne“, te da sve to crnogorskoj istoriografiji nije smetalo da razvije svoje „učenje“ o „guvrenadurskoj izdaji“, koje i danas oficijelno opstojava, upros otkrivenosti falsifikata na kojima je to „učenje“ nastalo;
-da se skidanjem ideoloških i etičkih hipoteka s guvernadurstva i guvernadura Radonjića nikome neće, i ne može, ni umanjiti slava ako ju je zaslužio, ni povećati grijeh ako ga je počinio, ali se hoće, i može, otstraniti svako nezasluženo pripisivanje viškova i jednog i drugog, bilo kome
da naučno razmrsivanje „guvernadurskog čvora“ neće značiti nikakav atak na bilo koju svetinju i bilo što veliko i sveto iz crnogorske istorijske prošlosti, već će, naprotiv, doprinijeti njihovom očuvanju i afirmaciji, budući da dobrim dijelom razoriti ideološku i psihološku, etičku i političku osnovu na kojoj religijski i etnički obnevidjeli crnogorski ratnici, zajedno sa svojim „jednoplemenim zaštitnicima“, i jednako kao i oni opsjednuti iluzijom o sopstvenoj svjetskoj veličini, i dalje snuju planove i programe svoje predane borbe za nikad jasno definisanu i spoznatu „jedinu pravu stvar“, kojom i dalje vidno zakidaju svoju zemlju za elementarno pravo da u prirodnoj interakciji sa okolnostima u kojima živi i svijetom koji je okružuje stvara sebi uslove za život i potvrđuje smisao svog postojanja.

*
Djelatnost Fondacije konkretno podrazumijeva izvršavanje sljedećih nekoliko osnovnih poslova i zadataka:


1. Formiranje spomen-muzeja (kuće) guvernadura Radonjića
Spomen-muzej (kuća) guvernadura Radonjića biće formiran u Njegušima (u Raićevićima), na predviđenoj lokaciji (u blizini crve sv. Aranđela).
Realizacija tog poduhvata podrazumijeva da se, nakon završetka građevinskih radova na objektu i uređenju okolnog prostora, pristupi:
a) opremanju enterijera odgovarajućim namještajem;
b) pribavljanju eksopnata (poput npr. diplome guvernadura Jovana Radonjića, pisama guvernadura, knjige i pisama Katerine Radonjić, biblioteke sa knjigama o guvernarurima Radonjićima, slika i ikona koje su pripadale guvernadurskoj porodici, primjeraka guvernadurskog oružja, odjevnih predmeta i drugih ličnih stvari i sl.), te njihovoj stručnoj obradi i prezentaciji;
c) donošenje programa rada i održavanja spomen-muzeja (kuće);
d) utvrđivanje režima posjeta spomen-muzeju (kući) i uopšte njenog korišćenja u odgovarajuće svrhe (skupovi, susreti, izložbe, promocije i sl.).

2. Prikupljanje i objavljivanje dokumenata i građe iz života i rada guvernadura Radonjića
Realizacija tog poduhvata podrazumijeva uporan i organizovan rad na tome:
a) da se prikupe i (gdje treba) stručno (konzervatorski) obrade svi dokumenti i građa o guvernadurima Radonjićima, koji se nalaze u domaćim i stranim arhivama, odnosno domaćoj i stranoj stručnoj i naučnoj literaruti i beletristici, te ličnim i porodičnim zbirkama i fondovima;
b) da se svi sakupljeni dokumenti evidentiraju i srede (klasifikuju) po odgovarajućim stručnim i naučnim kriterijumima;
c) da se cjelokupan knjižni i dokumentacioni fond spomen-muzeja, nakon odgovarajuće interene katalogizacije, uiključi u katalogizaciju Centralne narodne bibliteke Crne Gore i tako učini dostupnim istraživačima i drugim interesentima
d) da se svi prikupljeni dokumenti, koji su za to podobni i po svojoj važnosti zaslužuju takav tretman, objave (u originalu i gdje terba prevodeni na crnogorski jezik) u odgovarajućim zbornicima i drugim publikacijama

3. Organizovanja naučnih skupova (okruglih stolova, tribina, panel diskusija) na teme koje se tiču političke, državničke, vojne, diplomatske, kulturno-duhovne i druge djelatnosti guvernadura Radonjića, odnosno pitanja i problema društvenog i državnog razvoja Crne Gore njihovog vremena
Realizacija tog poduhvata podrazumijeva:
a) da se sukcesivno, svake godine, u odgovarajućem terminu, organizuje najmanje jedan naučni skup (okrugli sto, tribina, panel diskusija) posvećen nekom od relevantnih aspekata političke, državničke, vojne, diplomatske, kulturno-duhovne i druge djelatnosti guvernadura Radonjića, odnosno pitanju i problemu društvenog i državnog razvoja Crne Gore njihovog vremena i kasnije;
b) da se priprema i održavanje tih skupova, koji bi trebalo da imaju internacionalni karakter, po mogućnosti, vrši u saradnji sa nekom od crnogorskih naučnih ustanova i kulturno-duhovnih institucija (Istorijski institut, DANU, Matica crnogorsksa, Crnogorski PEN), s ciljem da se, s jedne strane, obezbijedi njihov najviši naučni nivo i, s druge strane, djelatnost Fondacije na tom planu proširi na subjekte u čije bi redovne aktivnosti ta pitanja ionako trebalo da spadaju;
c) da rezultati rada tih skupova budu publikovani u odgovarajućim zbornicima, odnosno godišnjacima Fondacije (ako ovi budu formirani).

4. Razvijanja svijesti i širenja uvjerenja - kako kod građana Crne Gore tako (osobito) kod crnogorskih državnih organa i stručnih i naučnih institucija u čijim je ingerencijama odlučivanje o karakteru i formi „sjećanja“ na događaje iz crnogorske prošlosti i „vraćanja duga“ ličnostima koje su toj prošlosti „davale prečat“ - da je „ozivljavanje uspomene“ na crnogorsko guvernadurstvo i guvernadure Radonjiće od najvećeg interesa za savremeno crnogorsko društvo i državu, budući da je to jedan od načina da učine jasnijm istorijske naloge i razloge svog razvoja kao otvorenih, slobodnih i demokratskih, integrisanih u prostor kome pripadaju i svestrano povezanih sa svijetom.

Potreba za angažovanjem Fondacije na tom poslu utoliko je veća, što činjenice govore:
-da institucija guvernadurstva u Crnoj Gori i guvernaduri Radonjići kao njeni čelnici, nijesu nastali kao emenat neke plemensko-bratstevničke ujdurme u borbi za političku vlast, već da guverenadurstvo predstavlja pojavu od najšireg nacionalnog i državnog značaja, budući da Crna Gora preko njega razvija ideju sekularne vlasti i drži korak sa evropskom građanskom civilizacijom druge polovine XVIII i prvih decenija XIX vijeka, a da su guvernaduri Radonjići bili ličnosti dorasle izazovima tog vremena i zadacima koje je ono nametalo - njima i zemlji na čijem su se kormilu nalazili;
-da je Crna Gora u svekolikom svom novovjekovnom istorijskom kretanju bila onoliko uspješna koliko je bila spremna da ovo temelji, s jedne strane, na vlastitim vrijednostima oboćenim zasadima evromediteranske kulture i, s druge strane, na poštovanju pravila: nikome gospodar, ničiji sluga;
da ništa uistinu emancipativno u crnogorskom istorijskom kretanju tokom potonja dva vijeka nije učinjeno s one strane orijentacije i zahtjeva koje su, upravo u tom duhu, promovisali i čijem su ostvarenju težili guvernaduri Radonjići.

Između više konkretnih poslova na kojima će se Fondacija anagažovati u tom smislu, posebnu važnost imaće zahtjevi odgovarajućim državnim organima Crne Gore i Prijestonice Cetinje da u okviru svojih nadležnosti i obaveza obezbijede:
a) da se u istoriografskim tekstovima čija izdanja finansiraju, a osobito u udžbeničkoj literaturi iz oblasti istoriografije, umjesto krivotvorina i insinuacija, nađu odgovarajući, na argumentima utemeljeni prikazi guvernadurstva i guvernadura Radonjića;
b) da se u „spomeničkom fondu“ i obavezama povodom njegovog kompletiranja nađe odgovarajuće mjesto (u formi podizanja spomenika, davanja naziva ulica i trgova, formiranja specijalih fondova, ustanovljenja državnih nagrada, unošenja u „kalendare“ sjećanja na velike i veliko i slično) za trojicu znamenitih crnogorskih državnika i vojskovođa - guvernadure Stanislava, Jovana i Vuka Radonjića - kao i prvu crnogorsku spisateljicu (i, kako se računa, autorku druge po redu istorije Crne Gore) - Katerinu Radonjić;
c) da se Fondacija uključi u red korisnika sredstava koje Crna Gora i Prijestonica Cetinje, iz budžeta ili drugih izvora, izdvajaju za rad institucija čija je djelatnost od posebnog značaja za crnogorsko društvo i državu.

*
Realizacija predviđenih poslova i zadataka odvijaće se dinamikom i na način koji se odredi godišnjim planovima Fondacije, zavisno od finsnasijskih i drugih mogućnosti.
O svakom od njih staraće se posebni timovi, sastavljeni od članova Fondacije i stručnjaka iz odgovarajućih oblasti, koji će za svoj rad odgovarati Upravnom odboru (Savjetu) Fondacije.

A tog dana na sami Djurdjev dan pogibe Djuza, brat guvernadura Vuka.
Posvadjali su se bili Njeguši izmedju sebe, a Djuza priskoči da ih pomiri te ga pogodi zrno iz puške i on pade mrtav. Djuza je bio odvažan i oštroumniji od Vuka, proveo je nekoliko godina u Grčkoj, vidio dosta svijeta i izvještio u mnogim rabotama. Njegovom smrću Vuko je mnogo izgubio.

Gde je testament Petra Cetinjskog?
IZVOR: BETA
Narodni muzej Crne Gore negirao je navode da je u Narodnoj biblioteci Srbije izložen originalni testament Petra Prvog Petrovića Njegoša, jednog od najznačajnijih crnogorskih vladara.




Wikimedia Commons
"Testament je u posedu Narodnog muzeja Crne Gore i orignal sa žigom izložen je u Njegoševoj biljardi na Cetinju od 1951. godine", prenose podgorički mediji izjavu upravnice Njegoševog muzeja Isidore Kovačić.

Prema njenim rečima testament sadrži originalni žig i pečat kancelarije Petra Prvog Petrovića Njegoša, a eskpertizu tog dokumenta uradio je Jeremija Gagić, dva dana nakon smrti crnogorskog vladike.

Bibliotekar i voditelj Zbirke arhivarija u Odeljenju posebnih fondova Narodne biblioteke Srbije Dušan Nikodijević ranije je beogradskim medijima izjavio da se dugo nije znalo za testament i da se pretpostavljalo da je on izgubljen.

Iz Narodne bilioteke Srbije saopšteno da je reč o testamentu pisanom rukom Sime Milutinovića Sarajlije, sekretara Petra Prvog Petrovića i Njegoševeg učitelja, datiranom 18. oktobra 1830, na dan smrti crnogorskog vladike Petra Prvog Petrovića Njegoša.

Tim testamentom Petar Prvi Petrović Njegoš imenuje sinovca Rada Tomova, odnosno Petra Drugog Petrovića Njegoša, za svog naslednika.

http://www.b92.net/kultura/vesti.php?nav_category=1087&yyyy=2013&mm=03&dd=02&nav_id=691563
______________________________________________________________________________________________-

Ekspertiza je i dokazala da je "testament" napisao svojom rukom Sima Milutinovic Sarajlija. Dakle, nijesam razumio gospodju upravnicu Njegoševog muzeja Isidore Kovačić zasto se toliko ljuti sto neko sumnja u to. Jedino ako se srdi zbog cinjenice da testament nije vijerodostojan odnosno, nije bila posljednja zelja Petra I, da se postavi kaludjer Rade poslije njegove smrti ( a sto je vazda tvrdio tadasnji crnogorski guvernadur Vukolaj Radonjic te mu se kasnije kaludjer Rade i osvijetio pobivsi mu skoro cijelu porodicu i ....na pravdi Svestvoritelja Boga).