179. godina od smrti Vladara crnogorskog naroda guvernadura Vukolaja Radonjica

18/30. maja 1832. godine umro je "posljednji" crnogorski guvernadur Vukolaj (Vuko,)Radonjić u kotorskoj bolnici, od posljedica višemjesečnog tamnovanja i mucenja u čuvenoj "guvernadurici" Cetinjskog manastira koja je po njemu i dobila ime),u kojoj je tamnovao od 18.01. sve do 20.04.1832. Cijela njegova porodica ( 32 clana , 6 kuca Radonjica ) su opljackane, spaljene , a vise clanova porodice je na kucnim pragovima ubijeno -jer nijesu sceli da napuste svoje domove.Ostali su procerani u Kotor gde su zivjeli "iz izobilja u Njegusima do izuzetnog siromastva u Kotoru". Ovakvo krvavo raskusurivanje prema guvernaduru Vukolaju Radonjicu i njegovoj djeci, zeni, braci i njihovom djecom, kao i siroj porodici, naredio je Petar II Njegos, koji je paljenje kuca i ovaj masakr posmatrao krijucu se.*Ovim činom je fizički likvidiran potonji crnogorski guvernadur Vukolaj Radonjić, a preživjeli članovi porodice Radonjić protjerani na austrijsku teritoriju. Medjutim, niko ništa ne kaže o tome ko je i kada ukinuo pravo nasljedstva porodice Radonjić na guvernadursku funkciju, ustanovljeno 1770. godine i potvrdjeno diplomom koju je tim povodom dobio guvernadur Jovan Radonjic.

Istina zašto je zapravo likvidiran guvernadur zajedno sa većim dijelom svoje porodice je da je Vukolaj Radonjić osporivši “testament” Petra I Petrovića kojim proglašava Rada Petrovića za svojeg nasljednika i u “ svijetovnoj vlasti” sebi i svojoj porodici potpisao unaprijed smrtnu prijesudu. Guvernadur Vukolaj Radonjić se zapravo dosljedno borio za “ SPROVODJENJE U ZIVOT PRINCIPA NA KOME JE SAM MITROPOLIT PETAR I UPORNO INSISTIRAO, TRAZECI DA SE POPOVI(“CRNE KAPE”) U SVJETOVNE STVARI (“MIRSKA DJELA”) NE MIJESAJU”;(Petar I Petrovic: “Poslanice”, Cetinje 1993. str.244).

KO JE CRNOGORSKI VLADAR - GUVERNADUR VUKOLAJ RADONJIC


Vuka Radonjića, najsvestranije i “najživlje” portretiše njegov gost, francuski pukovnik Viala de Somijer, u svojoj knjizi Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru. Francuz guvernadura, s koji se srio u njegovom domu na Njegušima, opisuje kao čovjeka koji “potiče iz vrlo stare porodice”, koja je tu čast “zaslužila zbog izuzetne hrabrosti i ljubavlju prema otadžbini”. Kod guvernadura, naočitog čovjeka prijatne spoljašnosti, plemenitost je spojena sa finoćom i ostavlja utisak najdublje iskrenosti. Izražavanje mu je neusiljeno, razborito, ali ne i kitnjasto. Njegova uglađenost odudara od surove prirode i jednostavnosti ostalih stanovnika, a sklonost “ljubaznim riječima”, koje pokazuju “pravičnost i prefinjenost njegovih zapažanja”, vjerovatno su posljedica činjenice da je “on mnogo putovao po Sjevernoj i Istočnoj Evropi”. Guvernadur je odlikovan ruskim ordenim Sv. Đorđa i Sv. Ane drugog reda, čiji su krstovi “neopisivog savršenstva, ukrašeni dragim, veoma sjajnim kamenjem”. Taj “dragocjeni poklon velikog monarha”, zapaža Somijer, “lijepo pristaje” guvernaduru. Ipak, nastavlja on, “vrlo je čudno vidjeti obučenog u španjolsku nošnju vladara jednog naroda koji nosi sasvim drugačiju odjeću”. (Viala de Somijer: Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru, Cetinje 1994. str.33-37).ž
Guvernadur Vuko Radonjić, inače živi od ličnih prihoda koji se sastoje “ u zemljišnom posjedu, brojnom stadu, i jednim dijelom, prihodu od ribolova”. Osim toga, kađe Somijer: “Ne treba ni pomisliti da ovaj vladar živi u raskošnoj palati, da ima stražu i sjajan dvor. Ništa od svega toga nije potrebno da bi ga narod poštovao; on vlada svojom pravičnošću i držanjem koje svako cijeni. Nema nikakve razlike između ovog jednostavnog upravljanja i vladavine velikih careva”! Sam guvernadur, kako navodi Viala de Somijer, o svemu time kaže:”Istina je, moj dom nema ničega što podsjeća na palatu vladara jedne zemlje. Ali, to nije važno, ja sam srećan zbog ovog poretka”. Riječju, guvernadur je, po ocjeni ovog Francuza, obrazovan čovjek, koji stanuje i živi skromno, upravlja mudro i ugled stiče – vrlinom (“pravičnošću i držanjem koje svako cijeni”). Takva je i njegova šira porodica: “Guvernadurova braća nemaju nikakvo obilježje koje bi ih izdvajalo od ostalog svijeta. Ima ih šest, svi su junaci i u najvažnijim događajima ulijevaju narodu strah i poštovanje”.

http://books.google.com/books?id=53U9AAAAMAAJ&printsec=frontcover&dq=voyage+historique+et+politique+au+Montenegro.&source=bl&ots=bnZDJALDsv&sig=Gjnef73b3SY6UW8e6uF3vlisjpE&hl=en&ei=xGz9TOvCFsms8QPG64SdDA&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=1&ved=0CB0Q6AEwAA#v=onepage&q&f=false

Branko Pavićević, u svojim knjigama Petra I Petrović Njegoš i Sazdanje crnogorske nacionalne države, o osobinama Vuka Radonjića govori više puta:
U prvoj knjizi, njegovo “viđenje” potonjeg crnogorskog guvernadura uglavnom je pozitivno. Tako, nakon opaske da je sin Jovna Radonjića, Vuko (Luka) završio školovanje u Akademiji u Šklovu, on za njega kaže: “Vuko je naslijedio dosta osobina svoga oca, a prije svega izuzetnu hrabrost. Obojica su bili vladičini protivnici, ali su ga obojica uvažavali i u trenucima kada su mu grubo osporavali vladarsku dužnost. Po opisima nekih Napoleonovih oficira, Vuko je bio čovjek s naglašenom finoćom u ponašanju, a izražavao se neusiljeno, razborito, ali ne i kitnjasto. Jeda od životnih ciljeva bila mu je želja da njegov narod ...približi savremenim evropskim institucijama.



 Još za života njegovog oca gubernadura Jovana Radonjića vršio je dužnost gubernadura (1798-1799) i kao gubernadur bio član crnogorske Narodne skupštine , kao i njegov brat od strica-protopop Stanko Radonjić. Bio je i nahijski sudac od 23. rujna 1799. godine. Za gubernadura je formalno izabran 15. 05. 1804. godine na Općenarodnoj skupćini, poslije smrti svoga oca. Na "Ugovoru proglašenja ujedinjenja između Boke i Crne Gore" u Dobroti, 29. listopada 1813. godine, pored potpisa vladike Petra I, stoji potpis gubernadura Vukolaja Radonjića, i to u ime cijele Crne Gore i Brda, kao i ostalih glavara drugih općina. Premda neki povjesničari tvrde da Vukolaj nije imao nikakvoga utjecaja ni funkcije u Crnoj Gori poslije formalnoga vraćanja gubernadurstva, vidimo da to ne može biti istinito jer je upravo potpisan kao vrhovni gubernadur. Još na svibanjskom zasijedanju 1805. godine po "Projektu" čiji je posmatrač i učesnik bio ruski diplomataStefan Andrejevič Sankovski koji je doputovao na poziv vladike, centralni organ izvršne vlasti predstavljalo je praviteljstvo, odnosno Senat, sastavljen od Senata starih i Senata mladjih. Praviteljstvo je obavljalo sve poslove iz sfere unutrašnje i spoljne politike, vodilo brigu o očuvanju unutrašnjeg poretka, o blagostanju naroda i rasporedjivalo zemaljsku gvardiju na ispunjavanju državnih odluka i rješenja..(U članu 6. po Projektu je guvernaduru dato pravo kao prezidentu praviteljstva Senata Starih , čak i da raspusti Skupćinu ).
Također, Vukolaj je zapovijedao vojskom od 3.000 ljudi u boju kod utvrde Trojica(Kotor) i kod Vučijeg ždrijela u protjerivanju Napoleonovih vojnika ( o tijeku bitke lijepo govori pjesma "Gorsko kare".

http://www.rtvin.com/index.php?option=com_content&view=article&id=6751:iva-istina-14012011&catid=8:video&Itemid=29

http://montenegrina.net/pages/pages1/istorija/petrovici_xviii_vijek/rtcg_guvernaduri.html