ISTORIJSKE KNJIGE CITANE IZ DRUGOG UGLA(dobijaju drugacije tumacenje)

Iz knjige B.Pavicevica "Petar I Petrovic Njegos"

..."Otvorena negodovanja protiv guvernadura otpocela su prvu u Crmnickoj nahiji, koja je, po svoj prilici, podstakao serdar Savo Plamenac ( INACE JE SAVO BIO OZENJEN VLADIKINOM SESTROM) On je sakupio nahijski sabor, na kome su uzeli ucesca svi serdari, vojvode, knezovi i sva Crmnicka nahija, buduci da su “razumjeli poodavno kako guvernadur Vuko Radonjic upire protiv volje i misli nasega gospodara vladike Petra, da se jos ne stedi taci u cast crnogorsku i brdsku”. Polazeci od takvog “saznanja”, sabor je jednodusno zakljucio -”Mi smo pod kletvom, kako i vi, da nemamo imati ni drzati, ni poznati u nasu zemlju za gospodara nikoga razmo vladike”.A koji glavar ne bi htio biti poslusan, takav nam ne moze biti ni brat, ni drug. Stoga na danAsnji nas sastanak uglavismo i iz dogovora vama dajemo na pismo znati da po danas ne hocemo znati ni priznati Vuka Jokova za guvernadura”.Po okoncanju sabora Crmnicke nahije sazvana je 10/22/ X i opstezemaljska skupstina, Prethodno je zemaljsko praviteljstvo uputilo pismeni poziv guvernaduru. Guvernadur je prihvatio poziv i dosao na sabor. Kao optuzenik dosta se “drsklo branio”, isticuci da nije nista “pisao” protiv vladike.
(POSTO U ONIH 12 TACAKA GUVERNADUROVOG PISANJA RUSIMA NI MI NIJESMO MOGLI VIDJETI GDJE TO ON PISE PROTIV VLADIKE, KAO NI TO U CEMU SE RAZLIKUJE GUVERNADUROVO PISMO U ODNOSU NA VLADIKINO PISMO OSIM U 11. tacki gdje vladika za sebe trazi pezniju od Rusa, a guvernadur trazi subvencije od Rusije za Crnu Goru, kao i crkvene utvare i crkvene knjige za vladiku, NIJE NI CUDNO STO JE SE VUKOLAJ BRANIO DRSKO,govorio je ISTINU).
Sabor nije prihvatio njegove izjave, te su serdari, vojvode, knezovi i glavari Katunske,Rijecke, Crmnicke, Ljesanske, Bjelopavlicke i Piperske nahije zakljucili da po danas necemo da bude medju nama guvernadurom, ni da se u narod zove i potpisuje imenom guvernadurovijem, potom POSTO JE SAM POSVJEDOCIO DA JE PISAO i na ime svega naroda crnogorskoga i brdskoga, a zasto takva vlast ot naroda nije data do samomu Gospodaru Mitropolitu, da on moze pisat i odgovarat za vas narod.”(Naravno to nije tacno jer je na majskoj skupstini jos 1805. izjednaceno pravo vladike i guvernadura.Jedino sto su razumjeli Plamenac i ostali je: ”Mi smo pod kletvom, kako i vi, da nemamo imati ni drzati, ni poznati u nasu zemlju za gospodara nikoga razmo vladike”.
Iako je vladici, mozda i bila po volji strogost kojom se opstezemaljska skupstina obracunala s guvernadurom, nije prihvatio radikalan postupa prema licnosti kakav je bio Vuko Radonjic. Zato i nije sankcionisao skupstinsko rjesenje o oduzimanju zvanja guvernadura covjeku koji ga je nosio punih petnaest godina.On je drzao da se ne mogu tako lako i tako brzo zaboraviti i zanemariti zasluge, stecene u procesu izgradnje Crne Gore, hrabrost pokazana u ratovanjima, posebno u bojevima protiv Napoleonovih trupa u Primorju.

MAJSKO ZASIJEDANJE 1805.

Na majskom zasijedanju 1805. godine je samo potvrdilo istorijsku, davnu i mnogostoljetnu tekovinu da je naroda skupstina (Zbor sve Crne Gore) najvisi organ vlasti.Sam vladika presudno je uticao na rad skupstine. Gotovo da nije bilo ni jedno rjesenja koje nije odgovaralo njegovim pogledima i shvatanjima.Na skupstini je potvrdjeno da je nosilac suvereniteta u zemlji isljucivo “narod crnogorski i brdski”.U skladu s takvim shvatanjem opstezemaljska skupstina, kao organ suverenog naroda, imala je jedina pravo da donosi “nove zakone” i da vrsi izbor zemaljskih starjesina kao sto su: vladika, guvernadur i clanovi zemaljskog praviteljstva.Vladiki je po nekim nepisanim pravilima, narod dao pravo da se mijesa u sve poslove u zemlji.(U clanu 6. po Projektu je guvernaduru dato pravo da RASPUSTI SKUPSTINU).

Po Projektu ciji je posmatrac i ucesnik bio Stefan Sankovski ,centralni organ izvrsne vlasti predstavljalo je praviteljstvo, odnosno Senat, sastavljen od Senata starih i Senata Mladjih. Praviteljstvo je obavljalo sve poslove iz sfere unutrasnje i spoljne politike, vodilo brigu o ocuvanju unutrasnjeg poretka, o blagostanju naroda i rasporedjivalo zemaljsku gvardiju na ispunjavanju drzavnih odluka i rjesenja.

ODATLE PRAVO VUKOLAJU DA SALJE 1818. RUSIMA PREDSTAVKU ZA KOJU JE SAVO PLAMENAC I OSTALI TVRDILI DA ON NEMA NIKAKVO PRAVO ZA TO KAO I DA GA NAROD NIJE OVLASTIO,!!!! VUKOLAJ JE BIO PREZIDENT PRAVITELJSTVA SENATA STARIH , SA PRAVOM DA RASPUSTI SKUPSTINU. !Vladika zato nije Vukolaja uklonio sa mjesta guvernadura, sjecajuci se i postujuci odluke Projekta, gdje su izjednacene uloge vladike i guvernadura, te tako ogranicene vladicine ovlasti.

Senat starih su sacinjavali cetiri senatora.Senat je zasijedao cetiri puta nedjeljno, a njegovim sjednicama je predsjedavao prezident praviteljstva – mitropolit/prezident ili guvernadur/prezident.
Iako je vladici/prezidentu priznato vec steceno pravo da saziva opstezemaljsku skupstinu, da raspolaze pravom za pomilovanje na smrt osudjenih lica, ipak ustanovljavanjem guvernadura/prezidenta, ogranicene su vladicine ovlasti. ISTO TAKO, IZJEDNACENA JE ULOGA VLADIKE I GUVERNADURA u slucajevima kad je trebalo upotrijebiti vojno-policijske organe(“gvardiju”), a obojici je dato podjednako pravo da mogu nekog lisiti slobode.
Ubrzo posle majske skupstine 1805. Sankovski je zapazio da vladicina vlast i dalje nosi neke izrazito monarhisticke odlike. To je, kako je ruski izaslanik isticao,i odgovaralo njegovom samoljublju. Sankovski je ukazivao i na neke demagoske vladicine crte, koje su dolazile do izrazaja u trenutcima kad je bilo ko u zemlji pokusavao da ospori neku njegovu odluku.
Prvo crnogorsko praviteljstvo izabrano po nacelima Projekta trebalo je da bude sastavljeno od dva serdara, tri vojvode i sedam knezeva ili drugih starjesina.
Projekat drzavnih reformi, usvojen na majskom zasijedanju crnogorske skupstine 1805. izazvao je zivo interesovanje u Petrogradu.Prvi ruski drzavnik koji je dao misljenje o karakteru crnogorskog projekta o drzavno-pravnim reformama bio je Adam Cartorijski, koji kao drzavnik sirokih politickih pogleda procjenio je izglasani dokumenat ima znacaj i za rusku istocku politiku.Stoga se odmah izjasnio da treba crnogorske zahtjeve podrzati.Cartorijski je predlozio da se vladika nagradi “raznim poklonima”, kao i druge crnogorske starjesine, u prvom redu guvernadur Radonjic.

Jedna od tacaka optuznice nad guvernadurom Vukolajem Radonjicem je i ta:”...da je se narodna mrznja iskalila na guvernadura za neuspjelu seobu Crnogoraca u Rusiju 1817.godine”...?

Kao sto mozemo vidjeti iz teksta koji sljeduje, nigdje se ne spominje guvernadur Vukolaj Radonjic u vezi ove neuspjele seobe. Postoji samo izvjesni MARTIN RADONJIC-Ivanovic,koji je bio pridodat kao pomocnik vladicinom sinovcu Stanku Stijepovom Petrovicu, kao i barjaktar Ivan Spadijer.

1816.krajem januara umjesto da vladici neposredno pomogne, ruski generalni konsulat u Dubrovniku radio je na izgradnji pravila koje su Crnogorci morali da ispune ukoliko su zeljeli seobu u Rusiju.Videci u kakvu je nevolju zapao veci dio zitelja nekih plemena vladika je krajem maja poslao poruku Aleksandru I, trazeci spas za 800 crnogorskih porodica sto su bjezale od gladi.Vladicin plan nastao je u februaru, kad su o njemu obavijestene i austrijske vlasti..Poslije toga nastao je spontani pokret za seobu, pa je tesko bilo zadrzati bilo koga, jer je narod bio spreman da se od gladi “seli i u Tursku”.(B.Pavicevic, Uloga Martina Radonjica-Ivanovica, 7.U pripremama se znatno angazovali i S.Orlovic, Vidjeti o tome i kod A.Ivica”Neuspjela seoba Crnogoraca u Rujsiju 1817.Zapisi,XVII,65).
Dok su se u Crnoj Gori sakupljale grupe preseljenika, prispjeli su na Cetinje glasovi o turskim pripremama za udar na Drobnjake.Turci su napali i na bojistu ostavili 60 vojnika, dok je u isto vrijeme poginulo 20 Drobnjaka.
Vladika nije zelio i dalje da mijenja plan za seobu, pa je za glavnog povjerenika transporta do Carigrada i Odese imenovao svog sinovca Stanka Stijepova Petrovica, snabdjevsi ga pismima za imperatora,G.A.Stroganova, A.N.Galicina i neke druge drzavnike.Vladicinom sinovcu su bili pridodati kao pomocnici kapetan Martin Radonjic i barjaktar Ivan Spadijer. Ukupan broj preseljenika, spremnih da se ukrcaju na ladje u lukama Boke Kotorske iznosio je 835 licnosti, a ocekivalo se da ce njihovim putem krenuti jos 1.000 zitelja.
Sredinom maja 1817.(a guvernadur Vukolaj pise tek krajem maja po starom, ili 1.juna po novom kalendaru) obavijesten je kotorski okruzni poglavar o zelji preseljenika da se na kotorskoj rivi ukrcaju za Rusiju, odakle su na tri trgovacka broda krenuli prema Carigradu. Na putu od Boke do Carigrada preseljenici su naisli na vremenske nepogode, prezivjeli buru, pa je citavo putovanje predstavljalo izuzetan napor i patnju za moru nenaviknute Crnogorce.Prava drama za crnogorske preseljenike pocela je u Carigradu. Tu su pocele da ih posjecuju razne protuve i prije svega Portini agenti, da ih bune i odvracaju od puta za Rusiju, nudeci im zlatna brda i doline, samo da iskazu podanicku solidarnost otomanskom suverenu.Tada je na scenu stupio baron Stroganov, trudeci se prije svega da sacuva ljudsko dostojanstvo tih jadnika, zapovijedio vodjama puta da isplove i krenu za Odesu. Zbog jakog sjevernog vjetra, ispolovljavanje iz carigradske luke bilo je nemoguce, s toga Stroganov u dogovoru s vodjama puta rjesava da se preseljenici vrate u Crnu Goru.Tek tada je nastalo pravo ocajanje medju njima, jer su racunali, napustajuci Crnu Goru, da odlaze na put bez povratka.Plovidba od Carigrada do Boke Kotorske je potrajala vise od mjesec dana, a putnike je uhvatila epidemija tifusa.Posto su sve stoicki podnijeli i ostali bez 24 osobe, putnici su stigli u Porto Rose, gdje su stavljenio u karantin. Upozoreni od vladike da ne daju otpor zbog karantinski mjera, nesudjeni preseljenici su se povratili na svoja napustena ognjista, dovedeni do prosjackog stapa.
Stanje u Crnoj Gori poslije povratka pomenutih porodica na svoj nacin je opisao vladika u pismu Stanku Stijepovu, koji je iz Carigrada nastavio putovanje za Odesu.
(KAKO JE STANKO BIO VODJA PUTA OVIH NESRECNIKA, MOZEMO SE UPITATI KOLIKO JE BIO POSTEN PREMA NJIMA KADA JE ON HLADNOKRVNO NASTAVIO PUT BEZ NJIH?)
Kako su povratnici dosli u domove vec razorene, vladika saopstava da je 1.000 dusa, uglavnom iz Cuca i Bjelica, bilo takodje spremno za seobu, a da se vise od 3.000 odselilo u Skadarsku drzavu, gdje su ih na buljuke prodavali kao stoku.Veliki broj zitelja Crne Gore, iz Rijecke i Ljesanske nahije spremao se za seobu u Srbiju.Na kraju je vladika porucio sinovcu, da ukoliko ruska vlada ne posalje cinovnika prirodnog Rusa: “ovamo u pomoc da se stave uredbe, vise nece biti moguce drzati se i ja cu se odreci svega, pa neka ide kud ko zna.”

ZA OVU SELIDBU JE BIO VUKOLAJ OPTUZEN KAD MU JE ODUZETO GUVERNADURSTVO, A NIJE IMAO NIKAKVE VEZE SA NJOM, VEC JE VLADIKA SA STANKOM STIJEPOVIM (SVOJIM SINOVCEM) ORGANIZOVAO POMISLJAJUCI DA CE BITI USPJESNA KAO I ONA PRETHODNA SEOBA CIJI JE VODJA PUTA BIO DJORDJIJE RADONJIC.(O cemu cu naknadno pisati).
VUKOLAJ RADONJIC UVIDJAJUCI DA SE OVAKO NE PRIPREMA I VODI SEOBA, PISE PISMO 1.JUNA 1817 . JEDNO PISMO NESELJRODEU, I JEDNO PISMO SANKOVSKOM KOJA SU POSVE JEDNAKA PISMU KOJE JE I VLADIKA PETAR PRETHODNO UPUTIO(OSIM TACKE 11.).(Takodje cu naknadno napisati radi uporedjenja).

..."Kad je postalo jasno da zamisljena seoba citavog crnogorskog naroda ne moze biti ostvarena,a kad je otpala mogucnost za seobu jednog broja crnogorskih zitelja u zemlje Monarhije, kao i varijanta za seobu u Napolitansku drzavu, vladika je saznao da je jedan broj Humaca doveden u polozaj da mora napustiti zavijcaj.Prihvatio je njihov plan za prebacivanje u Odesu.Krajem aprila 1815. grupi preseljenika iz Humaca je dopusteno da se nesmetano krecu preko austrijske teritorije. Djeneral Milutinovic im je izdao dozvolu za put do Bara, PA SU POD VODJSTVOM DJORDJIJA RADONJICA,snabdjeveni vladicinim pismima za Sergija Laskareva i odeskog djeneral-gubernatora Luku de Riseljea, otputovali u Rusiju.
Vodja puta Djordjije Radonjic imao je pored brige o svojim sunarodnicima i jednu delikatnu misiju u Petrogradu.Tamo je trebalo da podnese, u ime vladicino i jedan memorandum u 12 tacaka, u kome su bili izlozeni vladicini zahtjevi, cije je ispunjavanje ocekiva “narod crnogorski i brdski”.(AVPR,GA,1-8,).
Ko je stvarni autor memoranduma ne moze se sa sigurnoscu reci. Radonjic tvrdi da ga je sastavio on, u dogovoru s vladikom. Memorandum je Radonjic poslao uz pismo K.V.Neseljrodeu od 13/25.XII 1815. I vladicine i Radonjiceve nade u Sankovskog se nijesu opravdale, jer je njegov uticaj tada bio “ogranicen”, mada je, kao i uvije, gajio snazna osecanja prema hrabrom i cestitom narodu crnogorskom”.
(Zapisi,XXII,3,142.) AVPR,GA, 1-8,1,43-45, Dj.Radonjic Neseljrodeu,13/25.XII 1815; 2. I 1816.
Posto je vladicin memorandum blagovremeno urucio, Dj.Radonjic je krajem decembra 1815. uputio i jedno pismo K.V.Neseljrodeu, podsjecajuci ga na istorijsku cinjenicu da su Crnogorci poslije propasti “Carska srpskoga” sacuvali svoju nezavisnot, tako da je njihova zemlja postala pribjeziste za sve one koji su trazili utociste ispred otomanskog nasilja. Dj.Radonjic je ostao vise od pola godine u Rusiji, ocekujuci rjesenja po vladicinim zahtjevima.Kako ona nijesu pristizala, bio je prinudjen da se spremi za povratak u otadzbinu. U Odesi je pri povratku saznao za djelatnost starog vladicinog protivnika arhimandrita Vucetica, koji je sirio intrige medju crnogorskim preseljenicima.
Poslije seobe Humaca, na Cetinju su ponovo poceli da razmisljaju o mogucnosti seobe u Ugarsku, ali se od toga odustalo, pa je vladika ucinio pokusaj da jedan broj zitelja iz Bjelica preseli u Srbiju.O tome je poslao pismeni zahtjev srpskim vlastima, a iz Srbije je ubrzo prispio odgovor da se svi zainteresovani rado prihvataju.Od tada ce seobe u Srbiju postati ceste inastavice se kroz cita 19. vijek.

U vodjenju spoljne politike vladici je pomagao narodni sekretar. Preko Narodne kancelarije obavljao je svu prepisku s inostranim zvanicnim licnostima. U njenu nadleznost ulazilo je i izdavanje pasosa. Do 1819, svi pasosi su izdavani sa zaglavljem:”U ime njegovog imperatorskog velicanstva cara vserosijskoga”.Takva administrativna formula pobudila je ove godine ruskog poslanika na Porti Stroganova da skrene paznju vladici da ne izdaje pasose pod ruskim imenom. Zahtjev je vladiku tesko pogodio. Pokazalo se da pokroviteljstvo Rusije nema ONAJ znacaj koji su mu Crnogorci davali.Na kraju je crnogorska administracija bila prinudjena da promjeni oblik crnogorskog pasosa, o cemu je vladika odmah obavijestio austrijske vlasti u Kotoru.Faksimil crnogorskog pasosa nosio je u zaglavlju odrednicu “Il principato di Montenegro”.
(NARAVNO, ZASTO BI BILI RUSKI, KAD MOGU I MORAJU BITI CRNOGORSKI)

Nijesmo ni znali da su nam pretci Crnogorci u stvari silom bili Rusi

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gosudar
Jeremij Mihajlovič,
Jošt me je jedna velika glavobolja postigla. Naš gospodin gubernator Vukolaj Radonić pošao je u okolinu kotorsku, na Puč, notnjo bez znanja ničijega nego svojevoljno, ter se tu sastavao s nekakvijem generalom cesarskijem i s drugijema ljudima cesarskijema, imajući namjerenije predati im Černu Goru i na istu metnuti pokroviteljstvo njino, misleći on bez nikakva rasutka, kad je vladika umro da već nije ostalo sinovah otečestva u Černu Goru i privjazanikah k slavimoj Rosiji. Nego, po njegovomu velikomu neščastiju, nagnaše se neki Černogorci u Kotor, i tu čuju za njega a đe se nalazi, oni čas potrče u istu kuću na Puč đe se nalazio i tu ga nađu i s njime se povsuju; pa otolen brže dođu k nama i k nekijema glavarima koji se bjehu nagnali ovđen i kažu ni sve što je i kako je. Kad to glavari razumješe, te oni pišu i za druge glavare, te se ovđe okupi i pošlju za gubernatora da dođe među njima. I tako on dođe među njima. Zapitaju ga česovu je prešu ima u konobu Sima Oraovčanina na Puč, a op im odgovori: "Imao sam prešu moju, a i za narocku korist, ter sam pisa jednu knjigu ruskom konsulu u Dubrovnik". A oni mu jopet govore: "Da li ti mi nijesmo rekli da tvojega dobra nećemo? Pa i da smo dali tebe u ruke da za nas po svijetu pišeš, zašto ne bi pisa iz Černe Gore, nego iz Kotora?" Pak mu odmah uzmu pečat i čina ga liše i dođu da im ja dam pasport. I drugo pismo oni bjehu napisali svikolici da idu dva ili tri Crnogorca k Vama da Ve pitaju je li Vi što pisa, i ovako se pogode: ako bude Vama što pisa, da ga liše čina i da mu uzmu pečat, zašto je prestupio riječ svega naroda, jer je to napisa za njih kad mu oni nijesu rekli nikud da piše za narod; ako li pak ne bude Vama pisa, nego ih bude prevario, ano da ga ubiju i da mu ne ostave traga u Černu Goru od njegove familije. Nego, videći ja to da ne može biti bez smutnje, izidem pred glavarima i počnem ih moliti za sve što im je on sad učinio da mu oproste. I tako, blagodareći Boga, budet molenije moje uslišano i sve mu oproste. I tako se s našijem izmjenikom umirimo.
Bjehu svi glavari na skup kad me dopade knjiga od Vas, i ja im oni čas kako pročitah i razumjeh Vaše pohvale dostojne sovjete prikažem, i oni Vama svi zavazda ostaju obvezani i vseserdečno Vas pozdravljajući za Vaše preizrjadno nastavlenije i o njima popečenije.
Molim Vas oprostite mi jer Vas mnogo zaglušujem, koji ostajem s istinim mojim k Vam visokopočitanijem i s soveršenom predanosću
Vašego Visokoblagorodija
iskrenjejši počitatelj 
i pokornjejši sluga
R. PETROVIČ

"Kad smo stigli pod Njeguse, prijatno nas iznenadi s desne strane puta pogled na krasnu zelenu lisnatu bukovu sumu, koja se spustase sa vrh visokog Lovcena do samoga podnozja brda Stirovnika, a sa leve strane maleno njegusko polje koje hvata od prilike ¼ sahata sirine, i ¼ sahata duzine i na tom polju jedno 30-40 kuca koje se vide, medju kojima najlepse behu kuce Petrovica i knezev dvorac, u kojem knez odsedava kad ovamo dolazi sa svojom svitom.
Ostale su kuce vrlo siromasne, gradjene od naslaganog kamena, a pokrivene slamom i nekim rogozom."
...“...Cim smo nastupili na njegusko polje, pop-Matijas opet stade razigravati svoga konjica, pa ce, okrenuv se nama svima, veselo i glasno reci: Na Njeguse cemo otpocinuti jednu uru. Hocu da podjemo mojem pobratimu popu-Minji (Mihailu) Radonjicu, protopopu njeguskom. Hajte, sokolovi moji, potecite za mnom svikolici!” pa obode svojeg konjica, koji kao munja poleti poljem njegoskim, a mi svi za njim. U casu stajasmo pred malenom protinom kucicom, blizu lepe velike skolske zgrade, u kojoj sada smestena bese bolnica ruskoga crvenoga krsta.


A Viala de Somier pise 1810. god.:
“Njeguši,svakidašnja gubernadurova rezidencija,pružaju najljepšu sliku:jedna velika,kružna ravnica usred planine,brojne i dosta velike kuće okružuju podnožje planine i, dižući se kao amfiteatar, ostavljaju dosta prijatan utisak.Kuće,gledane iz daljine kao da formiraju beskrajni hodnik…Ovo je jedno od najvećih sela gdje su česti pijačni dani.Tu je sjedište SVIJETOVNE vlasti…
Manastiri i konaci su lijepi,gubernadurova kuća i kuće nekoliko uglednijih ljudi spadaju među lijepo građene i zbog toga čudno odudaraju od ostalih( objasnjenje:u pitanju je centar Njegusa i kuce Radonjica,Bogdanovica...nikako nijesu Erakovici i Petrovici u pitanju , kao sto 66 godina kasnije iste te kuce A.Pajevic opisuje da su Petrovica kuce).Nigdje sem u manastirima nema tragova vajarstva,nema dekoracija ni u unutrašnjosti,ni na spoljnim djelovima privatnih kuća,čak i namještaj koji se ponegdje može naći,grubo je rađen;onaj u kome je korisno spojeno sa lijepim donijet je iz Pule,Trsta,a češće iz Venecije,preko Kotora.
Što se tiče unutrašnjosti kuća,dovoljan je jedan jedini opis.Žitelji spavaju na zemlji,na asurama ili prostiračima.Svuda vatra gori nasred prostrane odaje,oko nje je postavljeno kamenje ili klupice,sjedi se u krug.Tu se i hrana priprema…

-(I jos jedno malo razjasnjenje: o srusenim do temelja i spaljenim kucama Radonjica poslije presude guvernaduru Vukolaju, su samo BAJKE ispisane u svim knjigama. Nikada NIJESU srusene, samo razdijeljene!)

".....U isto doba obraca se vladici radi pomoci vodj narodnog ustanka u Srbiji Karadjordje, s kojim vladika vodi pregovore da sad il nikad zajednicki ucine, sto celo srpstvo od Kosova zeljno izgleda i da rasciste i osvoje sve sto bese i stajase medju srpskom i crnogorskom granicom, pa da se ujedine Crnogorci sa Srbijancima. Divna je prepiska, koju ova dva velika Srbina medju sobom vodjahu radi pregovora u ovoj stvari, u kojoj ih nije sreca posluzila,da svoje plemenite zelje ostvariti mogu."

"....(Vladika Petar I)...., kako se spusta sa svojih visova u Primorje i Boku, koju zauzima bijuci vise krvavih bitaka sa Francuzima u jesen godine 1813; za tim ovde saziva narodnu skupstinu u Dobroti i na ovoj sa Bokeljima utvrdjuje da Boka uz Crnu Goru bude jedna pokrajina. OVAJ PREDLOG VLADICIN obe strane rado prihvate i pod zakletvom i pismenim ugovorom najsvecanije utvrde, da ce zajednicki odjako deliti svaku sudbinu, da se nigda razdvajati nece, no da ce VAZDA ZAJEDNO STOJATI POD POKROVITELJSTVOM RUSIJE, AUSTRIJE I ENGLESKE, koje se drzave vojska s njima zajedno borila da Francuze iz Boke isteraju."

Vladimir Corovic “Ruski uticaj u Crnoj Gori i susedstvu”

Stvari je smirio tek vladika Sava, kad se krajem 1744. god. vratio u svoju otadžbinu. To je dovelo do borbe između njega i Vasilija, koji je želeo da pojača svoj lični položaj i ugled. Vasilije je bio prilično gramžljiv i za novcem i u odnosu sa Mlečićima ta se njegova crta vidno ispoljila. Posle Savina uspeha u Rusiji on se rešio da i on ide tamo i da pokuša sreću. U pismu od 9. februara 1746., kojim je prethodno preporučivao u Rusiji svog rođaka Stevana Šarovića, on je izlagao, kako se u Crnoj Gori toga vremena razgoni neznanje zahvaljujući poslatim ruskim knjigama.

“Istorija Crne Gore”

...Djordjije Radonjic je osporavao prvenstvo mitropolitu Vasiiju u Crnoj Gori.....Vasilije je odlucno odbacio ove Radonjiceve klevete i za pokojnog guvernadura (Stanislava ) zlobno ali istinitokazao da je njegovim zalaganjem 1756. izabran za guvernadura....Za Stefana Šarovića je rekao da je od “ciganske kuce iz Podborice”...


Vasilijev rodjak Stefan Šarović za koga sam Vasilije kaže da je od ciganske kuće iz Podgorice?

Akademik Branko Pavicevic “Knjaz Danilo”


U političkoj aferi nastaloj poslije izbijanja "bune" jednu od glavnih ličnosti predstavljao je i Luka Radonjić. Sudeći po smislu nekih njegovih izjava i preduzetih radnji, to je bila ličnost dosta degradiranog znanja. On nije mogao da ocijeni karakter kazivanja i obećanja povjerljivih ličnosti vojvode Mirka. 
Sasvim je sigurno da je Luka Radonjić održavao veze sa Stremouhovim i da je ruski generalni konsul vodio s njim razgovore o prevratničkim radnjama. Radonjić je tako i poslužio vojvodi Mirku kao krunski svjedok protiv Stremouhova, Đorđija Petrovića i Milorada Medakovića. Glavni optuženi materijal protiv Radonjića, pored usmenih saopštenja u istrazi, bila su navodno pisma ruskog generalnog konsula, čiji je sadržaj optuživao Stremouhova kao orga-nizatora pobune. Ta je pisma vojvoda Mirko poslao knjazu Danilu. Pošto ni jednom istraživaču dosad nije pošlo za rukom da vidi originale ovih pisama, vjerovatno je u pitanju iskonstruisano dokazno sredstvo, što se nerijetko upotrebljava protiv političkih protivnika. 

Poslije izbijanja “pobune”, na Cetinju je počela da se sprovodi istraga protiv Radonjića. Istraga je imala karakter grubog političkog procesa, bez ikakvih sudsko - procesualnih i krivično - pravnih obilježja, na što je istražitelje obavezivao i zemaljski zakonik. Cilj procesa bio je, međutim, potpuno jasan. Trebalo je politički likvidirati glavnog protivnika knjaževe spoljne politike - Đorđija Savova Petrovića, diskvalifikovati ga kod Crnogoraca kao podstrekača državnog prevrata i eksponenta grube politike ruske vlade i optužiti Rusiju zbog toga što je nezahvalno napustila Crnu Goru u teškom trenutku istorije. 
U vrijeme hvatanja Radonjića i istrage sprovedene nad njim Đorđije Petrović se nalazio u Kotoru. On je tamo boravio još od trenutka kad je knjaz Danilo krenuo u Pariz. Čim je saznao što se na Cetinju zbiva, donio je odluku da zatraži azil od austrijskih vlasti. Odmah iza toga prebjegao je na austrijsku teritoriju i Milorad Medaković, a nakon njega Mašan, Vuko i Krsto Petrović i Mašut Milić. 

"Godine 1777 bio sam poslan u Rusiju od strane Mitropolita i naroda crnogorskog u društvu sa serdarom Ivanom Radonjićem, da pristupimo carici Katarini II zbog nekijeh narodnijeh potreba. U tečaju šestomjesečnoga našega bavljenja u Petrogradu, mi smo više puta molili, da nam se dopusti viđeti caricu; ali ne samo što ne bismo srećni viđeti caricu, no i njegovu svjetlost knjaza Potemkina viđesmo samo tri puta. Na posljedku prinuđeni smo bili, bez ikakvog uspjeha u našem djelu, ostaviti Petrograd i vratititi se doma, čega mi ikada nijesmo mogli očekivati

Pismo Petra I Petrovica, Minsk 6.12.1785.godine

U ovom pismu i sam Petar I Petrovic potvrdjuje neistinitost tvrdnji raznoraznih istoricara da je porodica Radonjic zamijenila serdarstvo za guvernadurstvo sa Vukoticima. Pored toga sto je Jovanov(Jovan, Ivan,Ioan) otac Stanislav bio guvernadur,serdar,vojvoda (a on je upravo taj koji je navodno zamijenio titule), ovdje Petar I Petrovic upravo daje potvrdu da serdarstvo nikada nije izaslo iz kuce Radonjica, samo je pridodato guvernadurstvo.

B.Pavicevic "Sazdanje crnogorske nacionalne drzave"

"Svjestan teškoća u koje je zapala njegova zemlja, a posebno Crna Gora, ruski izaslanik Stefan Sankovski početkom avgusta 1807. sazvao je na dogovor u Kotoru sve bokeške prvake. Skupu je prisustvovao i vladika Petar I, s guvernadurom Jovanom Radonjićem. To je, možda, bila jedna od najmoćnijih sjednica održana u novijoj bokeškoj istoriji. Na njoj su svi bokeški prvaci izrazili ogorčenje odredbama mirovnog ugovora u Tilzitu. Vladika i guvernadur su se sa njima potpuno solidarisali i iskazali spremnost da zajedno sa svojim porodicama presele za Rusiju. Na Sankovskog je takva izjava djelovala kao grom iz vedra neba, pa je pokušao da ih smiri. Govorilo se tada da su neki Crnogorci iz vladičine pratnje bili spremni na nerede, ali su ih kasnije smirili vodeći zemaljski prvaci.

Sankovski je bio duboko iznenađen izjavom dva vodeća crnogorska narodna prvaka. Njega je čudilo kako to da njih dvojica, koji su stalno gajili podozrenje jedna prema drugom, iznenada daju ovako solidarnu izjavu."

Jozef Holecek –“Crna Gora”- Podnaslov: “Nacin vladanja” str. 14)

Godine 1697. izabran je za vladiku Danilo Scepcev Herakovic Njegos, a njegovim nastupanjem pocele su se poboljsavati prilike u Crnoj Gori.Vrlo brzo je vladika Danilo skrenuo paznju na sebe ruskog cara Petra I i on mu je odredio godisnju pomoc od 2000 rubalja. Od tog vremena Crna Gora od Rusije dobija godisnju pomoc, koja danas iznosi 36.000 rubalja.
Vladika Danilo je prihvatio misljenje da bi bilo dobro svjetovnu vlast odvojiti od duhovne, a da bi to ostvario, postavio je 1718. Vukotu Ozrinica za “guvernadura” i predao mu upravu.Guvernaduri su bili prve licnosti iza vladika, u odredjenim poslovima nezavisni od njih.


Vladika Petar II je 1831. godine protjerao posljednjeg guvernadura Vuka Radonjica u Zelji da sam neograniceno vlada

Tek je krajem septembra 1833. novoproizvedeni crnogorski vladika mogao da preduzme prve korake za povratak u domovinu;
U prijestonici Monarhije Njegoš se zadržao deset dana. To je vrijeme iskoristio uglavnom za druženje s Vukom Stefanovićem Karadžićem. 
Sa njim je imao o čemu da razgovara. I Vuk se starao da veze s crnogorskim vladarom i pjesnikom što više učvrsti.
Krajem oktobra Njegoš je krenuo iz Beča (22. X) preko Graca (24. X) i Ljubljanje (25. X). U Trstu se zadržao gotovo mjesec dana.  Boravio je uglavnom kod uglednih članova srpske trgovačke i kulturne kolonije (Kvekići, Bajovići, Popovići, Vladisavljevići, Gruberovići). 
Početkom decembra (6. XII) Njegoš je krenuo brodom “Pronostico" iz Dubrovnika za Kotor. Pošto se jedan dan odmorio u kući porodice Lombarlć, vladika je započeo posjete zvaničnim predstavnicima austrijske vlasti u Kotoru. Inače, predstavnici vlasti su se trudili da mu na svakom koraku iskazuju dužno poštovanje. To ih, razumije se, nije ometalo da pažljivo pregledaju i podvrgnu carinskoj kontroli njegov prtljag. Njegov je sadržaj bio dosta zanimljiv: dio kućnog namještaja, četiri gvozdene peći, četiri bale platna, četiri mala bronzana topa, nekoliko sanduka s novcem i knjigama, pri čemu je utvrđeno da u tim sanducima ima 10.000 talijera i cvancika, srebrni pribor za ručavanje za osamnaest osoba, nekoliko srebrnih čaša, dvije ili tri episkopske odežde i oko 400 knjiga.  Interesantno je da su vlasti zapazile da crnogorski vladika nije posjetio pravoslavnu crkvu. A zapaženo je da je dugo razgledao i divio se ljepoti arhitekture i drevnosti crkve Svetog Tripuna. Poslije razgledanja grada, dočekala ga je na platou pred crkvom Svetog Luke gradska muzika. Vladika je pažljivo saslušao i poklonio joj je jedan zlatnik. Njegoš, inače, nije bio darežljiv i ovo je možda bio i jedini put da učini ovakav poklon. 

B.Pavicevic “Sazdanje crnogorske nacionalne drzave”

sveznalica wrote:Tek je krajem septembra 1833. novoproizvedeni crnogorski vladika mogao da preduzme prve korake za povratak u domovinu;
U prijestonici Monarhije Njegoš se zadržao deset dana. To je vrijeme iskoristio uglavnom za druženje s Vukom Stefanovićem Karadžićem. 
Sa njim je imao o čemu da razgovara. I Vuk se starao da veze s crnogorskim vladarom i pjesnikom što više učvrsti.
Krajem oktobra Njegoš je krenuo iz Beča (22. X) preko Graca (24. X) i Ljubljanje (25. X). U Trstu se zadržao gotovo mjesec dana.  Boravio je uglavnom kod uglednih članova srpske trgovačke i kulturne kolonije (Kvekići, Bajovići, Popovići, Vladisavljevići, Gruberovići). 
Početkom decembra (6. XII) Njegoš je krenuo brodom “Pronostico" iz Dubrovnika za Kotor. Pošto se jedan dan odmorio u kući porodice Lombarlć, vladika je započeo posjete zvaničnim predstavnicima austrijske vlasti u Kotoru. Inače, predstavnici vlasti su se trudili da mu na svakom koraku iskazuju dužno poštovanje. To ih, razumije se, nije ometalo da pažljivo pregledaju i podvrgnu carinskoj kontroli njegov prtljag. Njegov je sadržaj bio dosta zanimljiv: dio kućnog namještaja, četiri gvozdene peći, četiri bale platna, četiri mala bronzana topa, nekoliko sanduka s novcem i knjigama, pri čemu je utvrđeno da u tim sanducima ima 10.000 talijera i cvancika, srebrni pribor za ručavanje za osamnaest osoba, nekoliko srebrnih čaša, dvije ili tri episkopske odežde i oko 400 knjiga.  Interesantno je da su vlasti zapazile da crnogorski vladika nije posjetio pravoslavnu crkvu. A zapaženo je da je dugo razgledao i divio se ljepoti arhitekture i drevnosti crkve Svetog Tripuna. Poslije razgledanja grada, dočekala ga je na platou pred crkvom Svetog Luke gradska muzika. Vladika je pažljivo saslušao i poklonio joj je jedan zlatnik. Njegoš, inače, nije bio darežljiv i ovo je možda bio i jedini put da učini ovakav poklon. 

B.Pavicevic “Sazdanje crnogorske nacionalne drzave”

Senatorima i drugim zemaljskim prvacima bilo je stalo da Njegoš što prije dobije titulu vladike. Kako se iz sačuvanih državnih hartija da zaključiti, početkom juna 1833. (23. V/4. VI 1833) održano je „sobranje” zemaljskog „praviteljstva”, na kome je zaključeno da Njegoš otputuje za rusku prijestonicu, gdje je trebalo da bude rukopoložen za vladiku. Zemaljski prvaci su očekivali da će Njegoš od ruskog imperatora zatražiti da mu „predstavi” „neke narodne nužde”.

DA VIDIMO STO KAZU ISTORICARI I KAKO TO DA SE NE SLAZU U SVOJIM ISTORIJSKIM ISTRAZIVANJIMA:

Jozef Holecek –“Crna Gora”- Podnaslov: “Nacin vladanja”
Vladika Petar II je 1831. godine protjerao posljednjeg guvernadura Vuka Radonjica u Zelji da sam neograniceno vlada

(Potomci ovog Radonjica danas zive u Kotoru pod imenom Guvernadurovici i svaki iz ove porodice od Austrije dobija po 10 kr. Dnevnu platu.)Jozef Holecek – Podnaslov:Nacin vladanja str. 14)

A akademik Branko Pavicevic u “Sazdanju crnogosrke nacionalne drzave” pise da je vec Vukolaj Radonjic – Guvernadurovic?!

Zemaljsko praviteljstvo 

Još dok je u Crnoj Gori boravio njegov opunomoćnik Ćirković, vladika je donio odluku da zakaže narodnu skupštinu u manastiru Stanjevićima. Na njoj je imao namjeru da izabere zemaljsko praviteljstvo i izglasa zemaljski zakonik. I, zaista, 18/29. X 1798. održan je zemaljski sabor i na njemu je izabrano praviteljstvo. U onovremenim istorijskim izvorima ono se naziva „Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog”, a u žargonu je poznato i pod nazivom „Kuluk”. Ovaj centralni organ zemaljske vlasti brojao je „pedeset činonačelnikov” (mada se u nekim izvorima spominje i broj „četrdeset”). Nije sačuvan spisak „činonačlenika” izabranih na saboru iz 1798, ali jeste onaj sa sabora održanog sljedeće godine (1799). Na njemu su potvrđeni svi „činonačelnici” iz prethodne godine, pa se, s razlogom, smatra da su u pitanju ličnosti imenovane 1798. godine. U arhivi vladike Petra I sačuvani su koncepti fragmenata nekoliko spiskova izabranih „činonačelnika” na skupštinama 1789, 1799. i 1803. Na osnovu jednog od tih spiskova (bez predstavnika Crmničke nahije), pošlo je za rukom Dušanu Vuksanu da rekonstruiše sastav pedesetorice izabranih predstavnika u centralno zemaljsko „praviteljstvo”, ili sud, odnosno „Kuluk”. 

Evo tog spiska: 
1. Mihailo Bošković, iz Bjelopavlića, 
2. serdar Bogdan Vukotić s Čeva, 
3. vojvoda Mićo Dragov Vukotić s Čeva, 
4. Živalj Marković, 
5. Filip Buturović, 
6. vojvoda Mina Radović iz Donje Morače, 
7. vojvoda Vuksan Milić iz Bjelica, 
8. knez Medo Pejović, 
9. knez Ivo Petrov iz Ćeklića, 
10. pop Nikola Matanović, 
11. knez Vuko Bogdanović iz Njeguša, 
12. Đuro Proroković iz Zalaza, 
13. Pero Markov iz Dugoga Dola, 
14. pop Nikola Martinović sa Cetinja, 
15. protopop Marko Martinović, 
16. Marko Savović iz Bjelica, 
17. vojvoda Nikola Martinović, 
18. Prele Gavrilov iz Cetinja, 
19. pop Jovan Humac iz Donjega Polja, 
20. serdar Nikola Đurašković, 
21. protopop Ivan Pejović, 
22. vojvoda Savić Đurašković, 
23. knez Prele Ražnatović, 
26. knez Stefan Kaluđerović, 
27. pop Jovo Drecun, 
28. Pero Prlja, 
29. Nikola Jankov Đuranović, 
30. Miloš Pejanović, 
31. vojvoda Stanko Uskoković, 
32. pop Vukota Čelebić, 
33. Đukan Peranov iz Građana, 
34. Krceta Vasiljev iz Zagarača, 
35. vojvoda Petar Vujović, 
36. pop Ivan Popović iz Građana, 
37. pop Petar Kažija, 
38. Ilija Kažija, 
39. Pero Vučetin, 
40. Nikola Perović iz Cuca, 
41. Golub Vujadinović, 
42. Điko Milov Martinović, 
43. Vukale Gavrilov, 
44. knez Mrđen Jovanović iz Komana 
45. Ivan Petrović, 
46. Vuko Guvernadurović Radonjić, 
47. Belo Kasomović, 
48. Andrija Stankov iz Ćeklića, 
49. Spiridon Marković, 
50. Veliša Milošević (Vuksan). 
Na saboru iz 1799. sve izabrane sudije su se zaklele, „po redu na krst i Hristovo Jevanđelje” da neće suditi „po hajteru”, no kako „zakoni propisuju”.

Veoma znacajan preokret u istoriji Crne Gore predstavlja 1696. godina. Za mitropolita je izabran
Danilo Petrovic - Njegoš, potomak jedne hercegovacke porodice porijeklom iz Hrvatske.
Tako nastaje jedna nova dinastija, pošto Danilo titulu vladike prenosi na svoju porodicu.
Tražio je i prijateljstvo velike pomorske sile na Jadranu, Republike Venecije, sa kojom je uspostavio veoma dobre odnose 1717. godine, kada ga je Republika proglasila vladikom svojih podanika pravoslavne vjere.
Njegovi nasljednici (Sava 1735-1750, Vasilije 1750-1766, ponovo Sava 1766-1769, avanturista
Šcepan Mali 1769-1774, Sava po treci put 1774-1782) su u osnovi nastavili Danilovu spoljnu politiku.
I oni su tražili prijateljstvo od Austrije, a narocito od Rusije.
Poslije Savine smrti na crnogorski prijesto stupio je Petar I (1782-1830)," koji je slavljen kao svetac
svog naroda. Petar I se zavladicio u Karlovcima, ali zatim udaljio od austrijiske da bi se prepustio
ruskoj politici. Ova politika bila je izvor mnogih iluzija i zaista, u svom testamentu Petar proklinje
svakoga ko bi okrenuo ledja ruskoj politici. Godine 1813. uz pomoc Engleza, on je istjerao Francuze iz Boke Kotorske i ujedinio je sa Crnom Gorom. Ali nije prošlo mnogo vremena a katolici iz Boke su se pobunili. On je napustio Boku i Austrija je 1814. zauzela Kotor.
Njegov nasljednik Petar II (1830-1851) bio je primoran da prevazine mnoge teškoce prije stupanja
na tron. Nijesu se sve vladike razumjele u vojna pitanja i vještinu ratovanja. Stoga je 1718. uvedena
titula "guvernadur" po venecijanskom modelu. Kada je titula guvernadura postala nasljedna u porodici
Radonjic, ta ista porodica je obavljala i dobar dio civilne uprave. Nakon smrti Petra I, guvernadur
Vuko Radonjic je imao aspiracije prema prijestolu. Petar II je uklonio Vuka 1833. godine, ukinuo
namjesništvo i protjerao protivnicku porodicu. Pošto je tako osigurao prijesto, Petar II se zavladicio u Rusiji. Ratovao je bez predaha sa Turcima; ali s malo uspjeha.
Pokušavao je da uspostavi dobre veze i sa Austrijom.
Nije osjecao nikakvu naklonost prema sveštenickom zvanju, ali nije želio da prekine
tradiciju svoje zemlje. Mnogo je putovao, narocito posljednjih godina života, kada se iz
zdravstvenih razloga uputio u Italiju.
Veliku ulogu u stvaranju ucene crnogorske poezije imao je srpski pisac Sima Milutinovic (1791-
1847), porijeklom iz Sarajeva. Od 1827. do 1832. godine, on je boravio na Cetinju, kao ucitelj vladike
Petra II Petrovica - Njegoša.
Poslije Milutinovica, ali mnogo uspješnije, pojavljuje se vladika Petar II Petrovic - Njegoš (1813-
1851), koji se smatra najvecim pjesnikom srpske književnosti.
http://www.montenegro-canada.com/articles/article/1998396/33361.htm

Izgleda mi da je na sva pitanja “najpametnije” procitati šveđanina Olausa "Olafa" Rudbecka koji u svojim knjigama priča da je Pitagora bio Šveđanin,kao i Aleksandar Veliki i da Grčka potiče iz Švedske...
Pročitajte "Atlanticu",gora je od Herodotovih zapisa o istoriji...mozda jedino nije gora od nekijeh nasih istorijskih knjiga?
Čovek je najveći falsifikator istorije ikad zapamćen...
Na njega su se ugledali i “istoricari” Crne Gore i.... Sve sto se tvrdi da je bilo, a nije bilo....

Izgleda mi da je na sva pitanja “najpametnije” procitati šveđanina Olausa "Olafa" Rudbecka koji u svojim knjigama priča da je Pitagora bio Šveđanin,kao i Aleksandar Veliki i da Grčka potiče iz Švedske...
Pročitajte "Atlanticu",gora je od Herodotovih zapisa o istoriji...mozda jedino nije gora od nekijeh nasih istorijskih knjiga?
Čovek je najveći falsifikator istorije ikad zapamćen...
Na njega su se ugledali i “istoricari” Crne Gore i.... Sve sto se tvrdi da je bilo, a nije bilo....

O Njegosevoj rodnoj kuci na Njegusima ne postoji,koliko mi znamo, nikakva arhivska dokumentacija.
Sve sto je receno to je bilo uzgredno zapazanje prolaznika, obicno Njegosevih gostiju koji su u nju svracali. Takva neka zapazanja iznosimo (mada nam nikako nije jasnoa razlika u opisu kuce)?

Godine 1840. poznati ruski filolog i slavista Ismail Ivanovic Sreznjevski u pismu koje je napisao svojoj majsci Jeleni Ivanovoj, a koje je izaslo u ruskom casopisu Ziva starina, pise:”Njegoseva kuca, upravo kuca njegovog oca, Toma, prilicna je, ali uredjena je po seljacki, samo sto je veca i cistija.Okupili smo se u jednoj sobi.”

Godine 1842, novembra mjeseca, posjetio je Crnu Goru Englez Carls Lemb sa svojom zenom. Tu svoju posjetu on je opisao i objavio 1845. u jednom engleskom casopisu (Blekvudov magazin). Putujuci iz Kotora sa svojm zenom za Cetinje, Lemb je usput prosao, kako sam kaze, kroz selo Njegusi. Tu su mu pokazali kucu u kojoj se rodio danasnji Vladika. To je duguljast kucerak, sagradjen od neotesanog kamena, bez prozora i gornjeg sprata. Druga zgrada nesto bolje sagradjena, pripada Vladicinom stiricu, koji upravlja selom i blizom okolinom.

Godine 1814. posjetio je Crnu Goru i ostao u njoj dva mjeseca i drugi engleski putnik i naucnik, Gardner Vilkinson.Njegosevu rodnu kucu u Erakovicima pominje opisno, kao i ostale u tom dijelu Njegusa. Kuce su od kamena, djelimicno prekrivene trskom.

Krajem 1846. dolazio je u Crnu Goru i Andrju Arcibald Patom, engleski naucnik, geograf i dobar poznavalac Bliskog Istoka. Na prolazu kroz Njeguse on je iznio dosta snazajnih i karakteristicnih pojedinosti iz zivota tamosnjeg stanovnistva. Uzgred je kazao nesto i o Njegosevoj rodnoj kuci.
Razgledajuci selo, koje je bilo sjediste plemena Petrovica (Herakovici) od koga potice Vladika,cija je porodicna kuca sgradjena u evropskom stilu i samo jos vise odudara od siromasnih crnogorskih kucica oko nje.

U vrijemenu od 1848 – 1849. knjizevnik Matija Ban tri put se sastajao sa Njegosem. Jednom je svratio zbog velike kise i kod Njegosevog oca na Njegusima.Kada se osusismo kraj vatre, dodje vrijeme i veceri, te iz prostrane staje, gdje je bilo ognjiste, povede me u dosta veliku sobu u kojoj vidjeg namesten sto za dvojicu, jedno kanabe sa stolicama, jednu evropsku postelju i drugu prostrtu po zemlji. Na stolu je bilo srebrno posudje, vecera krasna i cemu se nisam nadao, zakljucena sampanjcem....

Kao sto smo vidjeli i Matija Ban i Sreznjevski iz 1840. pise da je Njegoseva kuca prilicna, uredjena po seljacki, samo sto je veca i cistija. Medjuti, kao sto svo vec naveli, Englez Carls Lemb Njegosevu kucu naziva “duguljastim kucerkom, sagradjenim od neotesanog kamena, bez prozora i gornjeg sprata”.Nesto slicno Njegosevu kucu opisuje i knjizevnih Emil Cakra koji je 1854. bio kod Njegosevog oca na Njegusima. On pise da je s Njegosevim ocem otisao “njegovoj kamenoj spilji”, njegovom “stanistu” koje je “nisko i mracno, jer svetlost je samo kroz vrata dopirala”.”Pred ovom dascarom – kaze on dalje – nalazila se nastresnica pod kojom je na sredini nizak stolac.
Ali za razliku od Engleza Lemba, Cakra kaze da je Njegoseva kuca podignuta bila od tesana kamena. Medjutim, Paton jos pomenute 1845. navodi da je Vladicina “kuca sagradjena u evropskom stilu i samo jos vise odudara od siromasnih crnogorskih kucica, koje se nalaze oko nje.”


Poslije proterivanja 1830 i 1832. guvernadurske porodice Radonjica sa Njegusa u Kotor, a kojima je oduzeta sva imovina i navodno srusene sve kuce, pitam se: "ciju li su kucu sagradjenu u evropskom stilu" prikazivali kao Petrovica kucu. Narocito ako procitamo ponovo dio iz knjige Viale de Somiera koji je gostovao kod guvernadura Vukola Radonjica opisivao samo njegovu kucu od "bijelog tesanog kamena izgradjenu u evropskom stilu koja odudara od ostalih kuca u Njegusima"?