Crna Gora ukidanjem guvernadurstva i progonom guvernadura odbacila mogucnost da se, jos u 19. vijeku, prikljuci porodici evropskih naroda

Akademik Radovan Radonjić o studiji „Guvernadursko-mitropolitska kontroverza u crnogorskoj istoriografiji“
Guvernaduri nijesu izdali zemlju i narod

Niko nikad nije pružio nijedan dokaz o guvernadurskoj izdaji. To uostalom potvrđuje „crno na bijelo“ i sama crnogorska istoriografija, koja je taj sud izrekla

Akademik Radovan Radonjić objavio je nedavno studiju „Guvernadursko-mitropolitska kontroverza u crnogorskoj istoriografiji“ kojom pokazuje kako istorijska nauka objašnjava jedan od najvažnijih političkih događaja i sukoba u crnogorskoj društvenoj i državnoj prošlosti. Obimno djelo, za koje se može reći da je djelo velike snage istaknutog intelektualca, emituje poruku da je Crna Gora ukidanjem guvernadurstva i progonom guvernadura odbacila mogućnost da se, još u 19. vijeku, priključi porodici evropskih naroda. Autor nedvosmisleno sugeriše da svi crnogorski istoričari to znaju znaju i svi o tome ćute.

- Tri su momenta bitno uticala na pojavu ove knjige: prvo, uvjerenje da istorijska nauka, u principu, ne postoji samo radi prošlosti već i radi budućnosti, te da nije svejedno da li podlogu za formiranje istorijske svijesti čine mitomanija, kultomanija i konspirativizam ili naučno utemeljena saznanja o prošlosti. Drugo, sumnja da aktuelna istoriografska recepcija prošlosti Crne Gore u nekim važnim elementima ne korespondira sa njenim stvarnim povijesnim kretanjem. Treće, pretpostavka da se osnovanost takve sumnje može najbolje provjeriti na odnosu istoriografije prema guvernadursko-mitropolitskoj kontroverzi, nesumnjivo najvažnijem i po posljedicama najdalekosežnijem idološkom i političkom razmeđu u crnogorskoj novovjekovnoj istoriji, kaže akademik Radonjić.

* Rezerva crnogorske istoriografije prema guvernadurstvu i guvernadurima na momente se graniči sa animozitetom...

- Sud o guvernadurima kao izdajnicima Crne Gore, nije samo farsičan već i nešto mnogo gore od toga. Niko nikad nije pružio nijedan dokaz o guvernadurskoj izdaji. To uostalom potvrđuje „crno na bijelo“ i sama crnogorska istoriografija, koja je taj sud izrekla. Jedini dokument koji je akterima protjerivanja guvernadura iz zemlje poslužio kao „pokriće“ za takav čin - tzv. odluka Senata crnogorskog - velika je prevara, utemeljena na krajnje neinteligentno napravljenim falsifikatima. Svi crnogorski istoričari to znaju i svi o tome ćute. Pojedini će, doduše, priznati guvernadurima izvjesne zasluge, ili čak kazati da su u nekim važnim stvarima prednjačili mitropolitima, ali nijedan neće da kaže da je priča o guvernadurskoj izdaji neistinita, ili makar da zatraži da se s njom prestane dok se, eventualno, ne pronađe dokaz koji bi je potvrdio.

*Zašto aktuelna crnogorska istoriografija istrajava u tome?

- Zato što, kao takva, nema drugog izbora. Ona je, naime, nastala kao eminentno dvorska i ostala je takvom do dana današnjeg. Usidrena je na uvjerenju da Crna Gora može biti samo ono što njeni mitropoliti za nju kažu, i što uz rusku pomoć od nje stvore, tako da „vlast“ mitropolita pod neupitnim ruskim „pokroviteljstvom“ za nju predstavlja jedinu prihvatljivu soluciju i „dobitnu kombinaciju“. Otuda ona, jednako kao i njeni obogotvoreni idoli, odbacuje i nemilosrdno derogira, ruši i ruži sve što je izvan imanentnog joj vrijednosnog obrasca - ne pitajući se ni kuda to vodi, ni čime se i u čemu završava. Reći da guvernaduri nijesu bili izdajnici, tj. priznati da je guvernadurska, a ne mitropolitska društvena misija i politička orijentacija bila ta koja je korespondirala sa interesima zemlje i idejama evropske civilizacije novog doba, za nju bi bilo isto što i ukinuti samu sebe. Ona je nastala na sasvim suprotnim pretpostavkama i učenjima i samo na njima može opstati.

*Da li okašnjelim uključivanjem u civilizacijske tokove evropske moderne Crna Gora i danas plaća razrješenje guvernadursko-mitropolitske kontroverze odstranjivanjem guvernadurstva iz političkog života Crne Gore?

- Ukidanje guvernadurstva je crnogorski duhovni poglavar, zajedno sa svojim ruskim „pokroviteljima“, dočekao s velikim olakšanjem i uvjerenjem da je napravljena „prava stvar“. No, žrtvovanje Centralnog vijeća, sa obrazovanim guvernadurom na čelu, radi ustanovljenja Senata kojega su činila dvojica specijalnih „ruskih izaslanika“ i deset „plemenskih prvaka“ od kojih nijedan nije znao ni da čita ni da piše, nije predstavljalo iskorak ka društvenom preporodu na temelju razvoja sekularne vlasti i otvaranja prema tekovinama moderne evropske civilizacije - za što su, kako Šćepanov „eksperiment“ pokazuje, bili odavno sazreli svi uslovi - već uzmak pred izazovima novog društva i vremena. Jedino što se tim „mudrim državničkim potezom“ dobilo bilo je „promicanje“ mladog duhovnog vođe u novog nadsistemskog „gospodara“, čije je egzistencijalne probleme, jednako kao i egzistencijalne probleme zemlje na čijem je čelu, trebalo da rješava drugi, tako da i on i ona imaju smisla i izgleda za opstanak samo dotle dok su u funkciji ostvarivanja nekog „višeg“ etničko-religijskog cilja ili pokroviteljevog (veliko) državnog interesa. Cijena takve „istorijske prekretnice“ bila je još dublje uvlačenje zemlje pod skute „pokrovitelja“ čija diplomatija, kako piše vojvoda Gavro Vuković, smatra da “za Crnu Goru nije civilizacija, već treba da ostane za vazda kao jedan vojni logor u patrijarhalnom obliku”, što svakako nije bilo bez uticaja na ogromna kašnjenja u njenom društveno-istorijskom razvitku. O tome, uostalom, sasvim dovoljno govori ne samo činjenica da Crna Gora u 20. vijek ulazi na začelju evropske kolone, već i činjenica da, evo, ni na početku 21. vijeka, uprkos stečenoj nezavisnosti, još ne može da riješi gotovo nijedno od kurcijalnih pitanja iz svoje kulturno-duhovne sfere. Jedan od „dugova prošlosti“ koji se i dalje plaća, svakako je i to što se građani Crne Gore i dalje dijele na „rodoljube“ i „izdajnike“ po istim kriterijumima kao i u vrijeme „definitivnog“ izbora „trajnog oslonca“ na „jedinog prijatelja“ i „vječnog pokrovitelja“, pri čemu se, kao i onda, izdajnicima smatraju oni koji duhovne sadržaje i ideje pravoslavno-rusko-slovensko-srpske provenijencije ne prihvataju kao neprolazna vrhovna dobra i neupitne vječite vrijednosti.

Opšti sud o mitropolitima nepovoljan

-Pokušaj da se tobožnji „vladikat“ (tobožnji, jer nikad nije dokazano da su mitropoliti imali stvarnu vlast, odnosno da je njihov nesumnjivi ugled i uticaj u narodu bio isto što i vlast) prikaže kao „jedina odgovarajuća“ forma društvene organizacije u datim istorijskim okolnostima, samo je to - pokušaj! Na to osobito ukazuje učinak Šćepana Malog, ostvaren sa „platforme“ koja je bila potpuno suprotna mitropolitskoj: za samo sedam godina svjetovne vlasti, u predvečerje američke i francuske revolucije, promovisano je više emancipatorskih sadržaja, saglasnih s civilizacijskim nalozima i razlozima evropske moderne, nego tokom mnogih decenija kasnije kada su Šćepanovi „nasljednici“, s manastirskog mosta, „vizionarski kormilarili“ crnogorskim brodom. Ni opšti sud istorije o ideji mitroplitske vansistemske i nadsistemske vlasti nije bio nimalo povoljniji: ništa od onoga što su mitropoliti u tom svojstvu htjeli, bilo na unutrašnjem bilo na spoljnim planu, nije se pokazalo ni kao elementarno dostatno, a kamo li kao superiorno u odnosu na ideju institucionalno uređenog sekularnog društva. Uostalom, i knjaz Danilo Petrović je jednom rekao, da je uprava prije njega, pod kontrolom mitropolita, bila razlog što Crna Gora nije ranije priznata kao nezavisna država i, kao takva, primljena u „skup evropskih država“.


Knjigu je moguce naruciti na tel: 00382 672 681 58 "Pobjeda" Podgorica (kontakt osoba: Danijela

:respect: