Crna Gora ne radja za Turke djevojke

Knjigu piše od Bosne vezire,
Pošilja je lomnoj Gori Crnoj
U Manastir na polje Cetinje
Vasiliju Petrović ' vladici:
"O vladiko, crni kaluđere!
Pošlji mene harač Gore Crne
I dvanaest mladih djevojaka
Od dvanaest do šesnaest ljetah,
I SUVIŠE BELU STANIŠIĆA! (sestra Stanišina ,tetka Jovana Stanišića Radonjića guvernadura)
Ako li mi to poslati nećeš,
Kunem ti se vjerom i kuranom
Da ću Crnu Goru poharati,
Porobiti malo i veliko!
Što je muško i staro i mlado
Pogubiću sabljom svekoliko,
Što li žensko mlado i lijepo
To će biti u ropstvo uzeto."
Kad vladika knjigu razumio,
Od jada je suze oborio,
Odveć što mu za đevojke piše.
Pak sakupi od zemlje glavare,
Glavarima knjigu kaževaše
I ovako riječ govoraše:
Crnogorci, moja braćo draga'
Ako harač i djevojke damo,
Ja u Crnu stojat' neću Goru
Jer slobode imati nećemo,
Ni junačke slave i poštenja.
Nego ćemo uv'jek ostanuti
Pod sramotom u nevolju tešku.
Vi nećete biti gospodari
Ni od sebe ni od svoje đece,
Ni od svojih mladijeh ljubovcah,
Ni od njive niti ploda njena."
Kad glavari knjigu vidiješe
I kad ovu riječ razumješe,
Svaki misli šta će koji reći.
Veli Milić protopope Jovo:
"Ja govorim - kami da mu damo!
Jer sam volim izgubiti glavu,
Neg' sramotno vijek vjekovati."
REČE SERDAR POPOVIĆU STANO: (u tom momentu još uvijek serdar, a poslije bitke gubernator)
"I ja velim da mu kami damo!"
Svi ostali ovo potvrdiše
I zakletvu strašnu učiniše-
Da mu nigda ništa neće dati
Do studena i trvda kamena
I živoga ognja iz pušakah.
To vladika jedva i čekaše,
Pa veseo pero prifataše
I veziru tako odgovara:
"Čudim ti se, bosanski šljivaru!
Što budališ i u knjigu pišeš
Da ti pošljem harač Gore Crne
I dvanaest mladih đevojakah
Poslaću ti za đevojke mlade
Od veprovah dvanaest repovah,
A ZA SAMU BELU STANIŠIĆA
Od ovnovah dvanaest rogovah,
Da to nosiš na turbanu tvome,
I suviše dvanaest kamenah
Da ih pošlješ caru za harače.
Neka znate šta je Gora Crna
Da za Turke ne rađa đevojke,
No za svoju đecu Crnogorce,
Koji bi se prijed iskopali
Nego jednu tebe ustupili,
Jednu staru, ćoru i sakatu,
A kamoli mladu i lijepu.
Pak nam udri kad gođ ti je drago!"
Kad veziru knjiga dopanula
I kad začu što mu knjiga kaže,
Od velikog jada i čemera
Za bradu se rukom ufatio,
A o patos nogom udario
I srdito vojsku sakupio-
Od sve Bosne i Hercegovine,
Po izboru đe je junak bolji,
Pak ćehaju doziva svojega:
"O ćehaju, vjerna moja slugo!
Eto tebe silnovite vojske
Četrdeset i više hiljadah,
Idi, slugo, lomnoj Gori Crnoj,
Robi, pali sela i plemena,
Što je muško i staro i mlado
Sve sijeci, nikoga ne pušti.
A što žensko vidiš po prilici,
Mlado robi, i na silu turči,
Doved' meni robinje lijepe.
A ostali šićar što dobiješ-
Od njega ti ništa uzet' neću."
Crnogorci vojsku dočekaše
Na granicu od Hercegovine,
Pram bijela Onogošta grada,
Tu se biše za petnaest danah.
Ali evo muke i žalosti
Za junake mlade Crnogorce,
Nestade im praha i olova,
A kupit' ga nigđe ne mogahu,
Jer Mlečići bjehu zabranili
Pod kastigom samrti žestoke
Da im nitko ništa ne prodaje.
No brane se dob'jenom džebanom
Što na mrtve Turke nahodiše
Koji u tom boju pogiboše.
Dokle Turci na Kčevo dođoše,
Na krajično mjesto crnogorsko,
Tu stadoše tri neđelje danah.
No Bog posla, bilo njemu fala!
Od Primorja dobra prijatelja
Koji noćno dođe i dodade
Nekoliko hiljadah fišekah,
Bog mu dao duše spasenije!
Crnogorci kad to vidiješe,
Učiniše hisku i veselje,
Od radosti igrati stadoše,
Pjevajući pjesne od pobjede,
Što' no bude srca na junaštvo.
Jedno jutro u zoru bijelu
Halaknuše, Boga spomenuše
I na tabor turski udariše,
Razagnaše Turke na buljuke,
Ćeraše ih gorom i planinom
Od zorice do mrkloga mraka.
Kad ugnaše Turke do Broćanca,
Blizu b'jela Onogošta grada,
Tu ćehaju rane dopadoše,
Ranjena ga Turci unesoše
U bijela Onogošta grada,
Da on kaže od Bosne veziru
Kakvo mu je bilo putovanje
Za đevojke u Karadagliju,
I koliko vodi đevojakah
Da mu ne bi koju potajili,
Ol' za ljepšu ružnu podmetnuli.
Vako, brate, junaci se brane,
Prije panu nego se prepanu,
Prije udre no Turci s'nadaju.
I odole svakojako njima,
Jer pravicu sam Bog potpomaže,
Pak nam zdravo, slavni Crnogorci,
Dušmani im klanjali se mišci,
Koja vazda svoju vjeru brani,
I braniće do suđena dana,
Kad će Ristos prigledati svoje!