"E dabogda ti Crnogorci nazvali dobro jutro!"

Crnogorci su ratovali za svoje vitalne interese – odbranu nezavisnosti i slobode, ali i za plijen u stoci, oružju, odjeći, novcu i životnijem namirnicama. U narodnoj tradiciji četovanje je prihvaćeno kao junačko zanimanje s moralnijem predznakom. A taj predznak bilo je uvjerenje da je plijen koji se vrši nad inovjernicima, jednako Turcima i Latinima (islamski i katolički živalj) zanimanje kao moralno čist posao. Zato u četu koju predvodi harambaša nijesu išli samo siromasi, možda oni i ponajmanje, već i spremnici od prvijeh kuća i bratstava. Moglo bi se reći da je u vladičanskoj Crnoj Gori četa bila osnovna ekonomski produktivna jedinica. Kako je naglasio Gligor Stanojević, četovanja Crnogoraca su stara koliko i njihova istorija, ali sve do početka XVIII vijeka ta pojava nije imala znatniju ulogu u političkom i društvenom životu zemlje. Dolaskom vladike Danila na mitropolitsku stolicu Crne Gore, odnosno otpočinjanjem crnogorske frontalne neposlušnosti Osmanskoj imperiji, četovanje doživljava zamah i moralnu katarzu. Dojučerašnja pljačka poprima atribuciju časnog, rodoljubivog i hristoljubivog ponašanja. Crnogorske čete iz Katunske Nahije kreću se prema Hercegovini, a iz drugijeh nahija ide se do obala Skadarskoga jezera i prema turskijem posjedima u Zeti.
Četovanje kao privredna pojava bilo je rasprostranjeno po čitavoj jadranskoj obali do Prokletija, ali samo je u Crnoj Gori imalo dominantni društveni ugled, imalo je oblik nadgradnje i društvenoga prestiža. Istaknute četobaše, odnosno harambaše, postali su narodni glavari i vođe, opsluživala ih je narodna pjesma i pratila legenda. Vladika Vasilije Petrović u svojoj Istoriji o Černoj Gori (1754), objavljenoj u Rusiji, opravdava crnogorsko četovanje ovom izjavom: „Crnogorci su hrabar narod, ali pritiješnjen životnom nuždom u neplodna brda đe stanuju oni rado izlažu život da bi pribavili sredstva za život“.
Crnogorske pljenidbene čete su prava napast za tri susjedne države – Mletačku Republiku (njezine posjede u Boki), Dubrovačku Republiku i Tursku Carevinu.
Te čete su napadale trgovačke karavane, svatove, tamanili uzrele plodove na njivama i voćnjacima, a osobito stada na pasištima i katuništima. Dogonili su iz Hercegovine dželepe govedi i progonili ih na primorske pazare. Dešavalo se da crnogorske čete odvode u ropstvo mletačke i dubrovačke podanike, naročito žene i đecu i prodaju ih Turcima ili na drugijem tržnicama roblja. Crnogorska četa je rijetko pitala za vjeru domaćina čije imanje plijeni, njoj je glavnija bila država, turska i latinska, kojoj taj domaćin pripada. Zato je u Boki Kotorskoj jednako strepio od crnogorskijeh četa katolički i pravoslavni živalj. U Boki je zadugo bila u upotrebi kletva: „E dabogda ti Crnogorci nazvali dobro jutro!“