Putopis- L.K.VIALA DE SOMIJER francuski pukovnik,u posjeti guvernaduru u Njeguse

L.K. VIALA DE SOMIJER,francuski pukovnik,komandant Herceg-Novog,guverner Kotora i šef
generalštaba druge divizije Ilirske armije u Dubrovniku,posjetio Crnu Goru 1810.godine


Bilo kako bilo Crna Gora djeluje zlokobno u svakom pogledu,svi prilazi su joj teški i opasni.Nigdje trasiranog puta…Svuda se pruža gomila lebdećih ili naizmjenično naslaganih stijena koje pokazuju raskoš prirode,prepuštajući se opštem neredu.Sa svih strana iznenađuju zastrašujući procjepi,koji kao da otvaraju utrobu zemlje…
Pošao sam iz Kotora 10.novembra 1810.godine,u pratnji jednog vojnika.
Najuobičajenija veza od Kotora do Cetinja vodi preko Škaljara,ostavljajući desno Vrmac i Trojicu,i preko zaseoka Špiljari kojim dominira tvrđava Sveti Jovan.
Ovaj drugi put koji vodi prema Vrbi,prvom crnogorskom selu,je kraći ,i mada je najopasniji,i sami Crnogorci najčešće njega koriste za veze sa Kotorom,a u prvom redu kada idu u trgovinu.
Poslužio sam se imenom "put" da bih označio kuda se dolazi do Crne Gore,međutim,istinu govoreći,taj izraz je neprikladan,ali ja ne mogu da nađem nijedan drugi kojim bih izrazio svoju misao.Čak ni "staza" ne odgovara.ovaj je predio namjerno stvoren za one koji ovdje žive I isključivo za njih.Tvorac je,bez sumnje,,,prilagodio čovjeka zemlji i zemlju čovjeku.
Zamislite jedan amfiteatar sa tri prostrana reda sjedišta,od kojih se svaki sastoji iz mnoštvo brda koja u utrobi gotovo okomitih prevoja ne pokazuju nikakve tragove života.Treba se pentrati kroz pukotine koje su neprekidno stvarane raspadanjem nepomičnih masa…Stoga smo s velikom mukom došli do prve zaravni.Tu se ukazao jedan dosta prostran predio,ali surov i neravan…S toga mjesta do one strane Vrmca,dokle god pogled može da dopre,vidi se Jadranski zaliv…
Sa ovog prvog platoa kao da nema nikakvog izlaza,novi lanac planina uzdiže se kao ogromna prepreka…Uz pomoć vodiča,uzanim stazama zalazimo duboko u zemlju…Sat kasnije izlazimo iz tjesnaca.Putujemo još dva sata i ,gotovo neosjetno,dolazimo di drugog platoa…Nastavljamo put:isti dekor s jedne strane,a sa druge još čudniji predjeli:slika postaje tamnija…Tu čovjek gubi nadu da će dospjeti na onu drugu stranu…planinski vijenac koji zatvara vidik izgleda neprohodan.Međutim,kad priđete bliže,iznenada se ukazuje više prolaza.Stižemo na zaravan…Čovjek se tu po prvi put oporavlja od nemira i straha…pred nama je ravnica čija pozadina,u istom kadru,stvara čaroliju najupadljivijih kontrasta…Lijevo prema planinama duž Hercegovine,na ravnici pasu stada koja pružaju drugačiju sliku i svjedoče o bogatstvu…
Dugo smo,diveći se bez riječi,iz daljine uživali u prekrasnom pogledu.A tamo krici divvljih životinja,oštri zvuci ptica grabljivica,brzi i neprekidni žubor vode jednolično se ponavljaju negdje daleko u strašnim pećinama,slabeći beskonačno.Surovost predjela,oštrina klime,mnoštvo tamnioh oblaka koji žure i gomilaju se,i grmljavina koja gotovo stalno odjekuje u ovo doba godine…stapaju se u tužnu cjelinu koja izaziva nemir i koju čovjek ne može da razumije pribrano i bez straha.Međutim,naići ćete na divan prizor,ako se prkoseći…usudite popeti do vrha planine i sa visine otkrijete prostranstvo mora…
…Naišli smo na jednu crnogorsku stražu koja je trebalo da nam se priključi,pošto nam se,po običaju,ukažu vojničke počasti plotunom iz mušketa.Tako sakupljeni,stigli smo na NJeguše,guvernadurovo sjedište.
Na dvadesetak koraka od prvih kuća u susret mi je došao guvernadur u pratnji protopopa,još dva druga sveštenika i šezdeset najuglednijih ljudi pod oružjem.Poslije prvih uobičajenih komplimenata,guvernadur je moju lijevu ruku položio na svoje desno rame,a svoju desnu ruku na moje lijevo rame i pritom rekao: "Usrećićeš me postajući moj prijatelj,jer ti nijesi došao sa lošim namjerama.Već si mi mio s toga što si se osmjelio da dođeš u našu zemlju.Sve zvijezde na nebu će se ugasiti prije nego što te zaboravim".
Pucnji iz pušaka,zvonjenje zvona,kliktanje naroda,izazvali su oduševljenje…Sa svih strana se čulo:Bože!Napoleonov soldat!
NJeguši,svakidašnja guvernadurova rezidencuja,pružaju najljepšu sliku:jedna velika,kružna ravnica usred planine,brojne i dosta velike kuće okružuju podnožje planine i, dižući se kao amfiteatar, ostavljaju dosta prijatan utisak.Kuće,gledane iz daljine kao da formiraju beskrajni hodnik…Ovo je jedno od najvećih sela gdje su česti pijačni dani.Tu je sjedište svjetovne vlasti…
Masnastiri i konaci su lijepi,guvernadurova kuća i kuće nekoliko uglednijih ljudi spadaju među lijepo građene i zbog toga čudno odudaraju od ostalih.Nigdje sem u manastirima nema tragova vajarstva,nema dekoracija ni u unutrašnjosti,ni na spoljnim djelovima privatnih kuća,čak i namještaj koji se ponegdje može naći,grubo je rađen;onaj u kome je korisno spojeno sa lijepim donijet je iz Pule,Trsta,a češće iz Venecije,preko Kotora.
Što se tiče unutrašnjosti kuća,dovoljan je jedan jedini opis.Žitelji spavaju na zemlji,na asurama ili prostiračima.Svuda vatra gori nasred prostrane odaje,oko nje je postavljeno kamenje ili klupice,sjedi se u krug.Tu se i hrana priprema…
(Viala de Somijer,"Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru,Cid,Podgorica)