Zaboravljeni guvernadur Radonjic

Vukajlo Radonjić (u zapisima i kao Vukale, Vukojaj I, Stanišić), rođen na Njeguše 1745. - 1764. - brat kasnijeg guvenadura Jovana Radonjića i sin guvernadura Stanislava Radonjića, pominje se kao guvernadur od 1758. do 1764. godine.

Pošto se u crnogorskoj povjesnici izbjegava navođenje Vukala Radonjića kao guvernadura, jedan od rijetkih povjesničara koji se bavi uopćeno pitanjem guvernadura i guvernadurstva u Crnoj Gori i nastojeći da svoje uvjerenje da je Vukale Stanišić-Radonjić "po svoj prilici" bio guvernadur "oko" 1761. godine, potkrijepi bar nekim argumentom, poziva se na dva izvora:
Jedan izvor je diploma guvernadura Jovana Radonjića, od 20. kolovoza 1770. godine, u kojoj se navodi da je (na izvornom crnogorskom jeziku) “po smrti že Stanislavovi titulovat i pozdravlen sin ego starši Vukolae tem že činom guvernaturskim i po smrti guvernatora Vukolaja titolovan i pozdravljen preuzvišenim guvernatorom brat jego manši njine častlivo pravlašti Jova” ili u prijevodu "po smrti Stanislavljevoj imenovan je i pozdravljen sin njegov stariji Vukale, pa je tim činom guvernadurskim poslije smrti guvernadura Vukolaja, tituliran i pozdravljen preuzvišenim guvernadurstvom njegov mlađi brat, Jova (Jovan Radonjić)". Ova diploma postoji i na italijanskom jeziku i takođe u prijevodu glasi da je poslije Stanislavljeve smrti postavljen za guvernadura “sin mu Vukolaj, a iza smrti ovog na to zvanje bio je izabran njegov brat, sada vladajući Jovan (ora il Regniante Giovanni”).
Drugi izvor Dragićević nalazi u presudi o izmirenju Uglješića i Prentovića, “koja je datirana 3. VI 1761. g. u Brajićima, a potiče od Vukala Stanišića”. Dragićević kaže da u Cetinjskom arivu nije naišao na dokument u kome je zabilježeno zvanje ovog Vukala Stanišića, ali smatra da to ne dovodi u pitanje činjenicu da je on bio guvernadur.
Uvjerenje da je Vukale Stanišić bio guvernadur iz porodice Radonjić, on objašnjava, s jedne strane, time da su “sve važnije presude potpisivali na prvom mjestu guvernaduri” i s druge, time “da se Radonjići često zovu i Stanišići, pa je vjerovatno da i ova presuda potiče od novoizabranog guvernadura, nasljednika Stanislavova, Vukolaja ili Vukala”.
Na razmišljanje da pomenuti Vukale Stanišić-Radonjić možda jeste bio guvernadur, s tim što je njegovo guvernadurstvo “bilo kratkog vijeka”, Dragićevića navodi sadržaj jednog članka Marka Dragovića, u kome se pominje neko pismo novoga guvernadura Vukotića od VI mjeseca 1762. godine. Sadržaj tog pisma je, naime, motivisao Dragićevića da obrati pažnju na još jedan momenat relevantan za smjene na guvernadurskoj funkciji u tom periodu. U pismu se, kako navodi Dragićević, govori o tome da se u Rusiji nalazi grupa samozvanih crnogorskih glavara, medju kojima i sin Stana Popovića (Radonjića), guvernadura umrlog u Petrogradu, a unuk Staniše Popova, “koji je sebe nazvao Stanislavom Radonjićem”. Držeći da su navodi tog Vukotićevog pisma tačni, Dragićević izvodi zaključak da je brat Vukolaja Stanišića-Radonjića, kojega je smrt spriječila da duže bude na funkciji guvernadura, “nezadovoljan što je izbor (u nasljedjivanju te funkcije) pao na Vukotića, a ne na njega, pokušao možda sa još nekoliko nezadovoljnika, da pomoću raznih dokumenata i uticaja Rusije, dodje do tog zvanja ili do kakvih nagrada”. Međutim, Radonjićev odlazak je bio iz drugih ličnih potreba. Naime, Vukale je htio preuzeti ostavštinu njegovoga oca (Stanislav je umro u Sankt Petersburgu)1758. godine, ali je vladika Vasilije pomislio da ovaj RAdonjić ima nekakve drugačije namjere oko preuzimanja "zemaljske vlasti" u Crnoj Gori. Tek nakon dvije godine Vladika Sava iz manastira Stanjevići 5. I 1760. godine piše pismo majoru Stefanu Šaroviću-Petroviću (oženjenog inače sestrom guvernadura Stanislava Radonjića, Katarinom Radonjić), u kojem se točno vidi razlog odlaska u Rusiju Vukala Radonjića:
(Na originalnom izvornom crnogorskom jeziku)pismo glasi: Najprije u naslovu pisma stoji- Adresa: Visokorodnomu gospodinu majoru Stefanu Petroviću u Triješće ali gde se nadje. Zatim: Majoru Stefanu Petroviću - Vladika Sava, Stanjevići, 5.I 1760. "Presvijetli i visokorodni gospodine, gospodine moj mili. Razumljenli smo ot gospodina Đura Jovova e ste prijahali na Trst. Zato ne manjkam ispunit moj dug i pozdravit Vaše presvijetlo gospodstvo, koji Ve željno pozdravljamo i umiljeno, i Vaše gospodstvo, tako i vašu gospoždu suprugu, a našu rodicu, i pozdrav i blagoslovenije vam ljubazno prišiljemo. I čudim se ovoliko vremena pasa da nas ne pozdraviste jednijem malijem listom. Zaboravili ste našu ljubav konačno. To viđu. A neki duraci prosipali nepravdu na nas njihovijema smradnijema ustima i njihova djela skazivali i na mene govorili...A sad nekizi koji tamo podjoste napuniste lažah svu Rusiju. Ni se zna starijega, ni mlađega, no sve jednako. A što su mene nepravdom pronosili, nijesu mene no sebe. A oni su lagali kako črti. Sada davam na znanje Vašemu gospodstvu kako "ide Vukolaje Stanišić, isti rodni sin gospodina gobernatora Stanislava Stanišića, i njegova braća Vašemu visokorodiju i vašoj suprugi, a njihovoj plemenici i sarodnici, poradi da im predate njihovo imenije: zaklade, haljine, aspre, medalje, sve što je ponio pokojni guvernator, otac isti Vukolajev, i sve što je ostalo ot njega. On je njegov isti sin i njegov našljednik.I ja te molim, i Vaše gospodstvo i Vašu suprugu, to mu sve očino dajte, zašto kad ne biste to dali, ta bi kuća i djeca pokojnoga governatora propala sasvijem. No kad Ve Bog tu donio,to mu predajte da dalje ne ide. A za drugo ti ne pišem, no će ti usti skazat sve isti Stanišići. Arhiđakon Stefan odaje Vašem visokorodiju poklon i pozdrav. Tako i Vašoj suprugi. I Vam želim svakoga dobra i poštenja, i mir Hristov, i blagodet Božja sa Vami da budet!"'
Da Dragićević nije bio jedini koji govori o “više od tri” guvernadura iz obitelji Radonjić, potvrđuju i autori Istorije Crne Gore (Stanojević i Vasić). Oni, naime, kažu da je na narodnom zboru na Cetinju, 17. X 1767. godine, na kome je “u prisustvu četiri tisuće ljudi, ili svakog odraslog Crnogorca”, svečano pročitana “ Šćepana Malog poruka iz Maina”, u kojoj “samozvanac” postavlja uslove crnogorskim glavarima (potpuni mir, protjerivanje ubica lopova izvan zemlje i drugo) pod kojim će im dozvoliti da ga posjete, “takodjer izabran guvernadur Crne Gore, mladić Joko Stanišić-Radonjić, brat poginulog guvenadura Vukala”. Vukale se u ovoj knjizi, dakle, ubraja u guvernadure. Njeni autori ne negiraju točnost navoda u pomenutoj diplomi guvernadura Jovana Radonjića, na koju se Dragićević poziva, ne osporavaju ni Dragićevićevo pisanje o presudi od 3. VI 1761. godine, na kojoj je bio potpis Vukala Stanišića, ne kažu ni da Vukale Stanišić nije Vukale Radonjić, t.j, da se Radonjići ponekad potpisuju kao Stanišići. Jedino objašnjenje koje povodom svoje tvrdnje nude, glasi: “Poslije smrti Stana Radonjića u Rusiji, za guvernadura je izabran Drago Vukotić iz Ozrinića. Tako su prve crnogorske titule guvernadura i serdara ostale u kući Vukotića. Istina, Stanov sin Vukale se potpisivao kao guvernadur na pismima upućenim kotorskom providuru. Pada u oči da je providuru pisao o stvarima koje se tiču Njeguša i uvijek se sam potpisivao na pismu. Početkom 1760. Vukale je sa preporukom vladike Save išao u Trst kod Stefana Šarovića radi preuzimanja ostavštine svoga oca”.
U osvrtu na jednu predstavku Luke Radonjića ruskom konzulu Stremouhovu u Dubrovnik, s konca 1856. godine, u kojoj se spominje Vukolaj I, “prethodnik guvernadura Jovana”, Dragićević kaže: “Kada sam radio monografiju o guvernadurima (1925. g.) pretpostavljao sam, da je on mogao biti kratko vrijeme guvernadur. Ta moja pretpostavka osnivala se na jednom podatku iz Registra Cetinjskog arhiva, koji mi je tada jedino i bilo moguće pregledati. U tom Registru piše, da je jednu presudu od 3.VI 1761. godine pisao Vukale Stanišić, a kako su narodne presude prvi potpisivali guvernaduri, vjerovao sam da taj Vukale može biti guvernadur iz diplome guvernadura Jovana od 20. kolovoza 1770. godine. Inače i Luka Radonjić (Luka Sava Perova Vukolajeva) piše o Vukolaju I, kao čovjeku koji, koji ni kao ni guvernadur "iza njega" - Jovan Radonjić, nije štedio sebe, već je vazda bio spreman svojom krvlju "posvjedočiti ljubav k rodnoj zemlji i privrženost pokroviteljici Rusiji".