Dogodilo se na danasnji dan 4\16. I 1832. godine

Na današnji dan je crnogorski guvernadur Vukoja Radonjić zajedno sa svojim bratom Markom Radonjićem “metnut u gvožđa u manastirsku pećinu (tamnicu u manastiru na Cetinju),dok je dio porodice pobijen, a preostali dio protjeran na austrijsku teritoriju (Kotor).

Ovim činom je fizički likvidiran potonji crnogorski guvernadur Vukolaj Radonjić, a preživjeli članovi porodice Radonjić protjerani na austrijsku teritoriju. Medjutim, niko ništa ne kaže o tome ko je i kada ukinuo pravo nasljedstva porodice Radonjić na guvernadursku funkciju, ustanovljeno 1770. godine i potvrdjeno diplomom koju je tim povodom dobio guvernadur Jovan Radonjic.

Kako je tekao zavrsni cin guvernadurove drame i uopste porodicne drame guvernadura Radonjica ,opis daje Risto Dragicevic, pozivajuci se na P.Rovinskog i L.Tomanovica. Prema njemu, akcija na sprovodjenju *falcifikovane* “odluke Senata” (?) tekla je ovako: “Izvrsenje "presude" bilo je povjereno senatoru Stevanu Perkovu Vukoticu, koji je pozvao snaznoga i hrabroga(?) Peja Matovica (Voinovica) sa jos nekoliko tako odvaznih(?) Čevljana.
Napad je izvrsen nocu i Radonjiceva kuca je najprije potpaljena, pa je Pejo uspio da uhvati bivsega guvernadura( šezdesetčetvorogodišnjeg) Vuka, a pored toga ubijeno je jos 5-6 lica (članova porodice) na Lovenu, gdje su im bili katuni. Svi ostali su se predali i posli su u Kotor, dok im je imanje RAZGRABLJENO, a bivsi guvernaddur doveden je na Cetinje i zatvoren zajedno sa svojim bratom Markom, u jednoj manastirskoj pecini, koja ce se otada zvati Guvernaturovica. U zatvoru je drzan do pred kraj maja mjeseca , te je po oslobodjenju, uz pratnju gvardije dopracen do Kotora, (gdje je u noći između 29. i 30. maja i umro - F.R.) .”
(Komentar -F.R) - U takvoj pecini drzati nekoga i 3 dana je previse, a ne od januara do kraja aprila i to usrijed zime je nevidjeni zlocin. Naime, posto je se guvernadur Vuko razbolio i od posljedica tamnovanja u takvijem (ne)uslovima je pusten odn. uz pratnju gvardije dopracen do Kotora.Ubrzo je i umro jer se nije mogao oporaviti od bolesti. Vuko Radonjic bi jos ko zna do kada tamnovao u Guvernadurovici, da se nije ozbiljno razbolio.Vazno ga je bilo tada brzo “osloboditi” kako ne bi kojem slucajem umro u pecini, te se ne bi moglo tvrditi kako mu je u stvari tamo bilo vrlo ugodno, a ne da su Vuko i njegov brat Marko Radonjic tu zivjeli “od jedne litre vode i hljeba” - kako je sam Marko pisao poslije smrti guvernadura Vuka Radonjića.

Osim sto govori o tome kakvim se 'UVJERLJIVIM ARGUMENTIMA' mitropolitska struja sluzila u ostvarivanju svoje ' ISTORIJSKE POBJEDE' nad guvernadurstvom, ovaj opis negira i dvije tvrdnje povodom istog slucaja, sadrzane u drugim relevantnim istoriografskim spisima. Rijec je o tvrdnji u pismu Senata crnogorskog ruskom poslaniku Tatiscevu od 19.avgusta 1832.godine, “da je Radonjicima bio dat rok od mjesec dana da uzmu svoju pokretnu imovinu, koja im je bila neprikosnovena, pa tek poslije toga da im se kuce razruse, dok je njihovo pokretno imanje imalo da se javno proda.I rijec je o tvrdnji Dusana Vuksana, u njegovom tekstu Guvernadurovici u doba Vladike Rada, da su nakon “stroge” presude Senata “sva celjad prebacena preko granice u Austriju, izuzevsi Vukolaja, koji je bio doveden na Cetinje i bacen u manastirsku tamnicu”. O stradanju porodice Radonjica u progonu i nakon njega, koje najrjecitije negira takve tvrdnje, pise i Luka Radonjic u svom pismu Stremouhovu, ruskom konzulu u Dubrovniku, decembra 1856. godine, gdje navodi da je od trideset dvoje clanova porodice guvernadura Radonjica, koju su uspjeli da zivi predju granicu, “izginulo vise od jedne trecine”, uglavnom od iste ruke koja je “otrovala” guvernadura Vuka.

*Ovim činom je fizički likvidiran potonji crnogorski guvernadur Vukolaj Radonjić, a preživjeli članovi porodice Radonjić protjerani na austrijsku teritoriju. Medjutim, niko ništa ne kaže o tome ko je i kada ukinuo pravo nasljedstva porodice Radonjić na guvernadursku funkciju, ustanovljeno 1770. godine i potvrdjeno diplomom koju je tim povodom dobio guvernadur Jovan Radonjic.

Istina zašto je zapravo likvidiran guvernadur zajedno sa većim dijelom svoje porodice je da je Vukolaj Radonjić osporivši “testament” Petra I Petrovića kojim proglašava Rada Petrovića za svojeg nasljednika i u “ svijetovnoj vlasti” sebi i svojoj porodici potpisao unaprijed smrtnu prijesudu. Guvernadur Vukolaj Radonjić se zapravo dosljedno borio za “ SPROVODJENJE U ZIVOT PRINCIPA NA KOME JE SAM MITROPOLIT PETAR I UPORNO INSISTIRAO, TRAZECI DA SE POPOVI(“CRNE KAPE”) U SVJETOVNE STVARI (“MIRSKA DJELA”) NE MIJESAJU”;(Petar I Petrovic: “Poslanice”, Cetinje 1993. str.244).

Crnogorska istoriografija,nudi dovoljno dokaza za NEUTEMELJENOST svih iskaza u odluci Senata od 4/ 16.januara 1832. godine, koji je trebalo da POSLUZE KAO POKRICE za odluku da se Vuko Radonjic protjera iz zemlje, ne iscrpljuje svoje nenamjerno, ali nemilosrdno seciranje najprije tog dokumenta, a potom i sebe same. Svojevrstan crescendo u tom pogledu ona postize onda kada, opet nenamjerno, objelodanjuje DA SE NE ZNA TACKO KO SU BILI CLANOVI SENATA CRNOGORSKOG, koji je Vuka Radonjica osudio na progostvo iz zemlje, a DA SU CLANOVI SENATA CRNOGORSKOG, KOJI SU SE “POTPISALI” na izvjestaju Tatiscevu, KAO DONOSIOCI TE ODLUKE, BILI NEPISMENI.( Svi osim dvojice ruskih predstavnika -izaslanika Vukotica i Vucicevica, zbog kojih u odluci “Njegosevog Senata”, kako istoricari najcesce nazivaju Senat crnogorski na cijem su celu upravo predsjednik i podpredsjednik ruskih izaslanika Vukotic i Vucicevic, stoji da je presudjeno o progonu crnogorskog guvernadura Vuka Radonjica izvan crnogorskih granica “PO CARSKIJEM ZAKONIMA” odnosno, RUSKIM ZAKONIMA). Ako se bivsem guvernaduru odista sudoio po “carskijem zakonima”, a Petar II Petrovic kaze da je sudjenje obavljeno po “zakonima nasijem”, onda je to NESTO MNOGO TEZE od pukog neznanja i laznog predstavljanja i znaci, u najmanju ruku, ne samo da on ne govori o stvarima onakvim kakve su bile, nego i DA SVJESNO POKUSAVA DA PRIKRIJE VLASTITU ODGOVORNOST ZA PREDAJU CRNOGORSKE UPRAVE I SUDSTVA DRUGOJ DRZAVI , OPTUZUJUCI PRI TOME DRUGOGA ZA “VELEIZDAJU”.